Ona je tu

(Noć)

Uživao sam u začaranom horizontu pitome ravnice koja je u ritmu zvuka šina disala. Mirno i staloženo. Osećao sam neprolaznost, osećao sam kako je ona pobedila vreme. Uvek će biti ista, ali ne i monotona. Uvek će biti ista, ali i drukčija. Uvek će biti tu da skrene pažnju, da pruži odmor, lepotu koju stalno menja i koja je stalno prisutna. Možda je i ta nežna ravnica primetila moj osmeh na licu, možda joj je bilo drago što vidi jednog vedrog putnika, možda je zato bila tako čarobna. Možda je nekom drugom izgledala potpuno mrtvo, kao ucrvljeni leš kojeg sreće svaki dan.

(Sunce je zašlo.)
Nejasno mi je bilo, kako sam i dalje uživao u pogledu na sumorne zgrade, koje su bile dosta veće od mene, nekako, naginjale su se ka meni, htele su da me zatrpaju, da i ja postanem deo njih… Siv. Možda su htele da postanu pozitivne kao i ja, da mi otmu sreću koju posedujem.

(Stigao sam.)
Izašavši iz voza, primetio sam njenu kratku, plavu kosu kako igra na milom vetru. Toplo Sunce ponovo je zavladalo nebom, obasjajući joj suve i meke obraze na kojima su se nalazile dve rupe koje je iskopao širok osmeh. Trčeći, prišli smo jedno drugom, zagrlivši se, popunili smo naše nedostatke. Osetio sam kako ponovo imam svoj deo duše, deo duše koji je sve vreme bio kod nje. I ona je bila srećna što je njena duša potpuna, dok hodamo ka njenom stanu, držeći se za ruke. Nisam više imao bol u nogama, nisam više bio mamuran, samo sam gledao njene vlažne usne kojima sam se sve vreme primicao… Hitali smo ka njenom stanu, željni mekog kreveta.

ljubav_voz

(Tu.)
Kad je otvorila vrata svog stana ugledao sam stariju gospođu. Bila je poprilično gostoljubiva, noseći širok osmeh koji je bio iskren. Bilo joj je drago što sam došao, osećao sam to, iako me nije poznavala. Ogromna količina toplote prostirala se ovim prijatnim domom, nosila je sa sobom miris porodice koji mi je nedostajao. Prijao mi je taj snažan udarac pozitivne energije koja, kao da me je podigla sa tla. Ponovo sam imao tu neophodnu podlogu koja je bila oslonac ka boljem životu, sreći, miru.

-Hajdemo u sobu – ispustila je Helena. Glas koji joj je dopirao iz dugog, nežnog vrata, drhtao je, osećao sam kako je to jedva čekala da izgovori.

(Sreća.)
Ušli smo u njenu malu sobu, plavo-belih zidova, stola, dva drvena ormara i kreveta, u koji je odmah legla. Soba je bila topla, mirisna i prosvetljena. Nosila je mnogo fotografija. -Ej, dođi. – nežno je rekla, mameći me i čekajući, raširenih ruku. Nisam mogao da odolim, pa sam brzo legao pored nje. Snažno sam obuhvatio njeno vitko telo koje se nalazilo odmah do mog. Gledao sam joj oči, zeleno nebo koje nikad nije bilo vedrije, toplije. I gledalo je u mene! Strasno je uzdisala, privlačila me je.
(Poljubac.)

Dodirnula mi je usne lagano, svojim mekim usnama. Osetio sam kako smo popunili sve naše rupe. Po prvi put u životu, osećao sam se tako potpuno srećno što sam dostigao cilj. Duša je, kroz moje telo, slala požudu i strast, kroz njeno telo, njenoj duši koja je bila tik uz moju. Duši koja je bila u meni, duši u kojoj sam bio. Iskazali smo ljubav bez i jedne reči, osećali smo je celim telom. Dušom. Vladala je nama.

(Beskrajan horizont.)

Autor: Nikola Popadić

Fotografije: weheartit.com, quoteko.com

4 Komentara
  • Stajaznam
    Objavljeno 13:08h, 04 januara Odgovori

    Vrlo dobro! 🙂

    • Anonimni
      Objavljeno 14:25h, 04 januara Odgovori

      Pre Bih Rekao ODLICNO !!!

  • badule
    Objavljeno 16:20h, 04 januara Odgovori

    Jedan od tekstova zbog kojih mi je drago što uopšte umem da čitam . A slike ? Žive ,u boji ,jasne ,precizne ,a opet pune emocija ,ništa prenaglašeno ,a opet sve ti jasno… Poštovanje za rad ,u svakom slučaju .

  • Anonimni
    Objavljeno 20:51h, 05 januara Odgovori

    Drago mi je da ovako dobre stvari još postoje! Oduševljen sam stilom, i energijom kojom je ovo pisano. Sve pohvale, pozdrav!

Ostavi komentar