Okean pun reči

Kad smo bile klinke gledale smo filmove za tinejdžere u kojima su devojčice zakopavale svoje kutije sa željama. To su one scene gde klinke sklapaju paktove, zariču se da će se udati do dvadeset i neke, pišu ime svoje simpatije, snove i slične dečije gluposti. Nas četiri smo tu kutiju zakopale u dvorištu ispod jednog oraha. Zakopale smo želje i iskopirale pakt iz filmova- da ćemo se u toj dvadeset i nekoj ponovo naći na tom mestu i da ćemo iskopati kutiju i videti šta se ostvarilo. Sve ostalo je pojela magla i inflacija. Dvorište, kuća i orah su prodati za neke smešne pare, jer je porodica shvatila da je lakše održavati mali stan na periferiji.  Radnici su danima zidali temelje i raskopavali dvorište. Bili su dobro plaćeni da izgrade drečavu vilu. Svaka devojčica je otišla na svoju stranu – Niš, Beograd, Amerika i Švajcarska. Dve su srećno udate za gastarbajtere. Tačka. Treća je pokrenula svoj biznis. Tačka. Četvrta se setila ove kutije pred letovanje…

Ta četvrta devojčica je napisala da će jednog dana videti okean. Sad znam da je ta želja uletela sasvim slučajno, jer se tih dana u kući slušala „La Strada“. Tetka je volela da šara svoje lice uz pesmu „Okean„. Dok je nanosila senku, pevušila bi: „Okean, pun je reči, pun je mačeva… Okean je tih i tužan iza sutona…“ Teško da sam tih dana mogla razumeti stihove ove pesme. Međutim, neznanje me nije sprečilo da poželim da se poput tetke šminkam na nekom okeanu.

ja-i-moj-okean

Druge želje sam zaboravila. Okean i setnu melodiju nisam. Okeana sam se opet setila ovog leta kada mi se ukazala prilika da ga vidim, da ga čujem i da se potrudim da ga razumem – bez tetke i bez šminke.

–          I… kakav je okean? – pita me drugarica dok srče limunadu i prati moje razuzdane misli posle letovanja.

–          Ogroman, nepregledan, hrapav kao Tišmin glas u onoj pesmi koju sam slušala kao klinka. Od svih okeana koji su uplovili u književnost, čije smo značenje izučavali i tražili simboliku… moj prvi okean je teško strpati u reči, dati mu odgovarajući oblik i simboliku. Dugo sam sedela na obali i udisala ga. Osetila sam ga samo do one mere do koje u vodi vidim svoja stopala. Otisnula sam se samo malo dublje kada sam pokušavala da surfujem. Kratko je to trajalo… jer je moja guzica preteška, a daska za surf prevelika.

Danas, dok hodam i dalje nosim video-zapis svog okeana. Ne razmišljam o tome šta se sve skriva u njemu, koliko su jaki talasi i kako lako izgrize obalu do 6 popodne. Tišma je u pravu – „pun je reči“ koje te nagone da zatvoriš oči i da zaplivaš dalje od obale.

Autorka: Tijana Banović

Fotografije: Tijana Banović

 

 

2 Komentara
  • D.S.B.
    Objavljeno 14:55h, 22 jula Odgovori

    Tijana 🙂 i tacka. :))) Jako lepo, Tico!

    • Tijana Banović
      Objavljeno 17:15h, 22 jula Odgovori

      Hvala Dare <3

Ostavi komentar