OGNjEN KARADžIĆ: „VOLIM PESMOM DA OTVORIM PITANjA KOJIM ĆU RAZMRISITI TREPAVICE“

On smatra da se Čovekom postaje, a ne biva. Međutim, kaže da je lakše ostati, nego Čovek postati. Piše „oduvek“, jer je to njegov način da odmori misli kada dobiju dozvolu da siđu sa pokretne trake svakodnevnice. U pisanju se trudi da se drži svoje misli, jer je njegova misao – njegov davljenički posao. O tome koliko je važno razumeti druge, a ne izgubiti sebe, zašto je izvan svog rama, ko je oteo reči „hvala i izvini“, zbog čega su „Prljave ljudske šake“, ko su „Mladi koji dolaze“, kako greje „Matićev šal“, ali i kojim jezicima „stara mladost“ i uopšte poezija govori, razgovarali smo sa pesnikom Ognjenom Karadžićem, nakon promocije njegove druge zbirke pesama: „Tri jezika starosti“.

Apsolvent ste sociologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. U jednoj pesmi kažete: „Ne mogu pesmom mnogo“, iako ste već objavili dve zbirke pesama, a odnedavno ste postali i član projekta „Mladi dolaze“ pri Udruženju književnika Srbije, koji neguje pisanu reč. Otkuda interesovanje za poezijom i rečima uopšte?

Živimo u takvom istorijskom trenutku da se ja i ljudi poput mene koji su napravili slične životne izbore susreću uglavnom sa svojim nemogućnostima. Umesto da shvatim šta sve mogu pesmom, a šta sve mogu sociologijom, meni iz dana u dan ostaje sve manje stvari koje mogu a sve više koje shvatam da ne mogu. Pritom ne mislim da sam ograničen sopstvenim mogućnostima već sistemom koji potura svoj izglancani obraz kako bi dobio poljubac prijateljestva, a sakriva se u mrak da ne vidimo njegovu suštinu. Do skora sam bio ubeđen u ono što su mi govorili da je srednje ime ovog sistema „Plati i može“, ali onda sam postao deo projekta „Mladi dolaze“ i shvatio da neke stvari nemaju cenu, i da kad entuzijazam vodi ideju i reč „Hvala“ ima vrednost onoga čime smo naučeni da se zahvaljujemo. Projekat „Mladi dolaze“ zajedno sa svim pesnicima i pesnikinjama koje sam tamo upoznao vratio je malo optimizma kada je moje viđenje kulturne scene u pitanju. Upoznao sam i one velike pesnike, npr. Branislava Veljkovića, i kod njega sam prvi put osetio šta znači kad neko ima „pesničko iskustvo“. I on i Grozdana Lučić Lalić su uvek znali da nas posavetuju jer jednostavno osećaju ono što pišemo. Pišem „oduvek“, to je način na koji volim da odmorim misli kada dobiju dozvolu da siđu sa pokretne trake svakodnevnice i učešće u ovom projektu je, barem što se mene tiče, došlo u pravom trenutku.

Ognjen Karadzic, UKS

Da živimo u nemilosrdnom vremenu u kojem smo odsutni i pomračini, u vremenu u kojem ne vidimo najveće životne vrednosti, niti put sopstvenog srca, Vi progovarate u Vašoj prvoj knjizi: „Prljave ljudske šake“. Koliko je teško sačuvati čiste prste u vremenu prljavih šaka i ostati čovek u vremenu ljudi?

Ovo je jedno divno sugestivno pitanje, ali u njemu je sadržana poenta mog shvatanja Čoveka, tako da hvala na pravilnom čitanju mene. Elem, da, Čovekom se postaje, a ne biva. Nadalje je, verujem, lakše. Lakše je ostati nego postati čovek jer je u pitanju prihvatanje jednog obrasca, koji vam nalaže da pokušate u svojim pogledima uključite iskustva što više ljudi, ako je moguće onda onih ljudi sa kojima se najmanje slažete. Ne morate ih odobravati, ne morate ih podržavati, dovoljno je da razumete. I bitno je da u tom razumevanju drugih ne izgubite sebe. Razumite, i sa zadovoljstvom se distancirajte od svega što vam ne odgovara.
Voleo bih samo još da napomenem, ovde te „prljave šake“ nisu prljave ni od igre u blatu ni od rada u rudniku. Prljave su ruke onih koji misle samo na sebe i kojima se sve vrti oko njih. To kad počneš da misliš to je prvi znak da nešto nije u redu sa tvojim šakama.

Takođe u „Prljavim ljudskim šakama“ govorite i o marginalizaciji duhovnih dobara u želji za što bržim sticajem materijalnih, budeći svest o nephodnoj promeni modernog društva. Međutim, čini se da društvo i dalje spava. Zbog čega?

Na ovo pitanje je jako teško odgovoriti a ostati politički korektan. Ali recimo da je stanje takvo zato što ne mogu da prodam zahvalnost da kupim ručak, ali mogu mobilni telefon. Ne bih baš do te mere satanizovao društvo (odnosno ljude) da kažem eto da su oni bolji ljudi, da oni veruju u ovo ili ono bilo bi bolje. Ljudi se danas ne osećaju sigurno, nemaju nikakvih garanta da sutra neće biti gore, a znaju da bolje neće biti. I ne možeš onda ni da se ljutiš na nekog što nema vremena za pozorište, ili što se ne okrene da kaže „izvini“ kada te zakači u prolazu. Ni njemu/njoj se nisu izvinili za mnogo gore stvari. Ali iz nekog meni nepoznatog razloga vlada uverenje da kad bi ljudi naučili da se zahvaljuju ili izvinjuju da bi sve bilo bolje. A ja sam siguran da svi ti ljudi znaju da kažu i „Hvala“ i „Izvini“; mislim da samo ne mogu da razmišljaju još i tome.

Inicijali O.K. u posveti

Za prvu zbirku pesama dobili ste i značajno priznanje „Matićev šal“ koji se dodeljuje mladom umetniku do 27 godina. Greje li „Matićevac“ leti i kakav je osećaj imati ga u svom književnom ormaru?

Velika čast je dobiti Matićev šal, pogotovo što imate samo jednu priliku za to. Samo jednu prvu knjigu imamo. Ali nakon što me je prošlo ono početko euforično stanje, shvatio sam jednu drugu stvar, za šta je zaslužan moj odnos prema nagradama. Ja uopšte nisam osvojio Matićev šal, ja sam njega samo zadužio svojom prvom knjigom. Sad imam ceo život pred sobom da ga odužim, i nadam se da sam prvi deo vratio svojom drugom knjigom. Tako da da, greje „Matićevac“ i leti, greje svaki dan, obavezuje na odgovornost, podseća na početni entuzijazam u pisanju.

Nedavno je Vaša druga zbirka pesama„Tri jezika starosti“ ugledala svetlost dana, imavši i svoje javno predstavljanje u Udruženju književnika Srbije. Da li mladost ćuti dok starost progovara i kojim to jezicima „starost“ govori?

Ne ćuti mladost, ona govori! To je bila moja poenta na kraju krajeva. Neki prijatelji su mi govorili: „Kako to da pišeš o starosti sa nepune 23 godine?“ … To je isprva dobra poenta, ali ako malo bolje razmislite, šta bi onda smela mlada osoba da piše? Šta mi daje za pravo da pišem o ljubavi pored pesnika koji voli 40 godina duže od mene? Šta mi daje za pravo da pišem o bilo čemu, kad tu ima pesnika koji znaju više i bolje? Bilo bi onda najbolje da ne pišem ništa do šezdesete. I s obzirom na to da se ovde samo stari pitaju (pročitajte pesmu „Veliki mudraci“) ja sam odlučio da postanem star, tako što sam rekao da je mladost – iz koje ja nastupam, zapravo prvi jezik starosti. I sad kad sam teorijski obezbedio nama mladima neophodan uslov da bi nas iko saslušao, odnosno našao sam način da i mi budemo stari, sad čekam da se to dogodi i van teorija. Da se mladi pitaju nešto.

Kim Tamara Žebić je osoba koja je ulepšala Vašu promociju, jer je na stihove Vaše pesme „Dišeš kroz nozdrve moje“komponovala muziku. Kakav je osećaj čuti svoju poeziju, kako se u vidu pesme,vijori iz nečijeg glasa?

Fantastičan! Kim je stvarno majstor u onome što radi, i nadam se da ćemo još dugo „sarađivati“ iako u suštini nije to nikakva saradnja već čisto prijateljstvo, tako da ne moram da brinem. Njoj sam stvarno neopisivo zahvalan i sumnjam da ću ikada moći dovoljno da se zahvalim. Imam jednog prijatelja u Hrvatskoj, Emanuel Srpak je u pitanju, on je fantastičan mladi pesnik, ali i kantautor, tako da nekad uspem da ga nagovorim da odsvira „nešto moje“ i tako čujem šta sve propuštam time što nisam rođen sa tim talentom.

Profesorka književnosti, pesnikinja i dobitnica ovogodišnjeg „Matićevog šala“, Julijana Janković, recezent je Vaše druge zbirke pesama. Vaš stil pisanja uporedila je sa Nastasijevićem. Polazi Vam za rukom, kao malo kome danas, da uvek pronađete pravu reč i da sa malo reči mnogo kažete. Koliko je teško biti sažet, a opet sve reći i koje Vaš književni uzor, ako ga imate?

Istina, Julijana me je uporedila sa Nastasijevićem, pritom nije naravno mislila da nam se poklapaju stilovi već da se negde kod mene može pronaći neki nastasijevićevski momenat. Bilo bi previše upoređivati me sa njim, koliko god da me volite. Mada, ja volim pesmom da otvorim pitanja kojim ću razmrsiti trepavice, pa ko šta vidi. Neću ja da gledam umesto vas, ali ću da vam ponudim da stanete na moje mesto. Što se uzora tiče stvar je malo komplikovanija, jer ima penika koje mnogo volim da čitam, kojima (pozitivno) zavidim na načinima na koje uspevaju da iskomuniciraju i sa pesmom i sa čitaocima, ali nema pesnika za koje mogu da kažem da želim da budem kao oni. Želim da se držim svoje misli, jer je moja misao – moj davljenički pojas, pa gde završim.

Potpisivanje knjige

U jednoj pesmi kažete: „Ne mogu iz svog rama“. Jeste li pokušavali nekada da izađete iz njega i da li i koliko je teško biti uramljena slika posmatrana od strane mnogih, a viđena samo očima retkih?

Ja sam stalno izvan svog rama, jer van njega mnogo bolje funkcionišem. Ili barem volim tako da mislim o sebi. Ram iz te pesme je zapravo tuđi ram, ram u koji vas stave, i iz tog rama se ne može. I upamtiće vas ili po dobroj duši ili po ružnom osmehu, ali retko, ili gotovo nikada po onome što ste stvarno bili, već uvek po onome što njima odgovara.

„Poslednji budan čovek“ je pesma u kojoj govorite o tome kako ćete nahraniti svoju senku da i ona odraste, kako biste imali saputnika u noći. Ko je čovek koji danas ne spava i koliko mu je teško što usamljen biva poslednji?

To je malo paradoksalno, jer čini mi se da je svako od nas ponekad „poslednji budan čovek“ i ako sam tu u pravu, onda nas je još mnogo koji smo budni. To je jako neprijatno saznanje, ja ga ne želim nikome, ni neprijtelju. To je momenat kada pogledate oko sebe i shvatite da su svi ljudi oko vas programirani, da se sve radi po šablonu. Recimo, nekada su ljudi verovali u Boga sada veruju samo u teorije zavere… Ja sam imao prilike da se tako osetim i to je bio momenat kada sam tražio svoju senku, jer dok ima senke znači da ima svetla, ma koliko da je udaljeno. A onda jurite svetlo da probudite druge, ali ako ste sami u tome završićete kao i ja u pesmu. Utonućete u „laku noć“ sistema.

Ako je najjednostavnija definicija sociologije „nauku o društvu“, kako bismo mogli definisati poeziju, s obzirom na to da Vam je u stihu toplo?

Tako najjednostavnije, i poezija može da bude nenauka o društvu. Ja ne pravim neku posebnu razliku između njih. I iz poezije se može učiti o društvu, nekada više nego iz socioloških knjiga. Kada bih napravio, recimo, analogiju sa brodom i opremom na brodu, sociologija ne bi bila ni harpun ni jedro ni kormilo. Sociologija bi bila durbin. Ona vam pomaže da posmatrate daleko da znate kuda da usmerite brod da ne lupite u isti greben kao prošli put, da ne ponavljate greške iz prošlosti. Ne možete durbinom da upravljate brodom, ali bez durbina vam se ne piše dobro. Istu stvar može da radi i poezija samo drugim jezikom, tako da je neophono i da je slušaju druge uši. Poezija je shvaćeno iskustvo.

Posvetite neki stih čitaocima „Blacksheep-a“, „Veselog lica“ i „Žurnalista“.

Za početak kraja, želim da se zahvalim časopisu Blacksheep.rs što je jedini najavio moju promociju. Veselom licu i Žurnalistu, hvala za intervju. Pozdravljam sve čitaoce pesmom „Stiholov“:

STIHOLOV

U mutnoj vodi mojih misli
plovak tone.

Na vrhu udice
koprca se stih.

U vodi bitan,
u vodi prek.

Preda mnom pokoran
i sitan.
Tih,
Katkad nem.

Zašto ste Vi crna ovca?

Zavisi od konteksta. U kontekstu belog stada, mogao bih biti crna ovca jer ne gledam televiziju, jer preispitujem ono što čujem i pročitam i dozvoljavam sebi da razmislim o onome što želim da kažem. Mogao bih biti crna ovca i zato što umem da postavim pitanja: „Jesi li siguran/na“ svim ovcama nevezano za boju vune, i da ne ubeđujem te drugačije misleće ovce da sam ja jedina mudra ovca. Ja sam crna ovca zato što razumem da je ta postavka figurativna i da nema potrebe da naglašavam da sam ovan. Da to uradjm figurativnost bi iščezla kao i boja vune. Ali ako na primer, iz konteksta belog ovčijeg stada izvučemo sve crne ovce i napravimo stado crnih ovaca, ja sam crna ovca jer uživam da budem ovca. Tada čak i zaboravim da sam crn. Ali nikada ne zaboravljam da sam ovca. To je danas čistije i poštenije zanimanje i zvanje od recimo… doktora nauka.“

Razgovarala: Slađana Bušić

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.