ODORA SNOVA

Začeprkam po stecištu zaborava,

i odrgnem skute samoće

tu negde gde ljubav čami sama

kao neko trulo, zabranjeno voće.

 

Raspolućene duše, između tame života

i radosti tvojih očiju, ćutim…

dok kao gubitnik prodajem ti dušu

i kaftanom samoće, svoju bol skrivam.

 

Ostala si moja mila, nesnosna i draga,

poezija bez emocije, i putokaz bez traga.

Samo se tek odjednom pojaviš,

da si još lepša.. osmehom projaviš i ćutiš.

 

Dok svet se oko tebe vrti…

A ti vita jela, vilovita.

K’o da hodiš odajama vaseljene

dok pronosiš ljubav, za sve osim mene.

 

A ja spim. U bezbrižnosti očiju tvojih.

Dubokih kao more, pitkih kao staro vino,

i memljivih poput mojih snova.

Dok prolaziš pored mene, bujna, opojna ti sve si samo ne, zaboravljena i nevoljena..

jedina moja draga.

 

A odora samoće, nas sve obgrljuje i mami.

Dok noćas lutamo, u telima zatočenim, a dušama slobodnim i samim.

Autor: Nemanja Tonić