22 dec Odmor od stvarnosti

Potreban mi je odmor od stvarnosti, od užurbanosti svakodnevog života. Po cijele dane samo trči tamo –vamo.

Ne dam da me mašina uzme pod svoje! Neću! Odbijam pristati na to! Ta nisam ja još samo jedna od onih sa bar kodom na potiljku. Ne, ja sam drugačija.

Čini mi se da mi je prva riječ i bila: Neću! Od malena tvrdoglava i sama sebi jedini autoritet pred kojim sam ustuknula i pognula glavu.

Sjećam se prvog dana osnovne škole i majke kako me drži za ruku i vodi u učionicu. Uradila je to taj dan i više nikada. Ne zbog toga što nije htjela, nego zato što joj ja nisam dozvolila. Pobogu, zašto da me ona u školu vodi kada ja to mogu i sama? Tako je razmišljala jedna djevojčica od šest godina, iako je do škole trebala ići pješke niz autocestu skoro 2 kilometra svaki dan, a o trotoaru se moglo samo sanjati. Ali ona je velika cura i ona to može. Zar da se sramoti kao ostala djeca koju roditelji i dovode u školu i odvode iz nje? Ne. Ona želi da bude drugačija, primjer i uzor svima. Ona to jeste.

I otada je tako i sa svim drugim stvarima u njenom životu.

„Pusti me, mogu i znam i sama. A ono što ne znam, naučiću. Nisam nesposobna.“

I znam da sve što sam i postigla, postigla sam zahvaljujući samo borcu i sanjaru u sebi, i onoj maloj dozi sreće, koja valjda uvijek prati ljude moje vrste.

I onda vas ošamari stvarnost sa hiljadu ruku i lica – ruku i lica ljudi oko vas.  A vi sami.

Napadaju sanjara u vama, čupaju i krvave vas sa svih strana, pitaju se kako možete biti takvi – nepopravljivi romantičar – kako vole da oslove mene. (Kao da sa mnom nešto nije u redu, a ne sa njima.)  „Zašto to sebi radiš? Previše si dobra, naivna. Ljudi to vide, pa žele da te iskoriste. Povrijediće te, patićeš. Ne smiješ im toliko vjerovati i davati sebe. Ljudi su pokvareni i zli i gledaju samo svoju korist.“

A ja im odgovaram: „Znam ja dobro da su mene bajke upropastile. Znam ja i kakvi su ljudi, ali kao što ne mogu druge sobom mjeriti, tako se ni ja ne mogu mjeriti prema drugima. Ja ne mogu odgovarati za tuđe postupke, niti želim brinuti o njima, o tome šta će biti i kako će se neko ponijeti prema meni. Ja mogu samo da odgovaram za svoje postupke, i to prvo sama sebi, pa tek onda Bogu i ostalima. A ako će neko iskoristiti dobrotu i neiskvarenost te šestogodišnje djevojčice u meni, onda njemu na dušu!“

Moja duša nema vremena da se bavi tim stvarima. „I ja baš NEĆU da budem takva! Njima u inat ima da budem drugačija i sve ono što je suprotno od njih!“ – žustro dobacuje šestogodišnjakinja. A kažu da je svijet oko nas zapravo samo odraz svijeta koji nosimo u sebi. Ako je tako, ne mogu ni zamisliti kako je samo teško i tužno živjeti u jednom takvom svijetu cinizma, gdje ne postoji ništa osim zla koje vreba sa svih strana. A oni su jadni uvijek ugroženi i opreza im nikad dosta.

Tako su siromašni i mali. I mora da su veoma nesrećni zbog toga.

Žao mi je takvih ljudi.

Oni ne znaju da je mene moja mašta odvela na hiljadu strana, na mjesta na koja inače nikada ne bih otišla da nije tog sanjara u meni. Oni ne znaju da sam zahvaljujući svojoj sposobnosti saosjećanja proživjela mnoge, ako ne i sve, živote likova iz knjiga koje sam pročitala: bila sam i djevojčica koja je hodala kroz zemlju čuda, skakala sa planete na planetu tražeći svoju ružu ili lisicu koju bi mogla pripitomiti; dječak koji nije želio odrasti pa je, kao pastir, ostavio svoje stado i otišao u potragu za svojim blagom i Ličnom Legendom. Bila sam i preosjetljivi mladić koji je bježao od okova društva i koga su na kraju i ubili njegovi ljubavni jadi. Bila sam i nezgrapna ptica ogromnih krila koju su ismijavali mornari. Bila sam i čista žena kojoj je jedina greška bila što je vjerovala da će joj (pali) Anđeo oprostiti njene greške, ako ona njemu oprosti njegove; bačena nasred pustare, i svojom krivicom odvojena od onog čija je duša sazdana od istog materijala kao i moja. Bila sam i dama koja se upustila u strastvenu vezu sa šumarom, i koja je i sama proživjela trenutke koje su dijelili jedna francuska erotska spisateljica i ozloglašeni američki pisac. Bila sam i jedna od skitnica koja nije znala šta drugo da radi, pa je sjedila i čekala, čekala i čekala…

Sve sam to bila, sve to jesam i tek ću da budem.

Oni ne znaju da je taj sanjar opstao zahvaljujući drugoj strani medalje – borcu, koji ga je gurao naprijed i bio mu vjetar u leđa kada su mu krila bila slomljena. Oni ne znaju da je istog tog borca, zgaženog u blatu i punog modrica, taj isti sanjar vukao za sobom i obećavao mu bolje sutra.

Ja sam drugačija i ponosim se tim. Ja sam dokaz da biste i vi mogli drugačije samo kad biste se malo potrudili, samo kad biste uklonili sav taj korov i pustili da raste to zrno graška koje vam kuca pod grudima.

I onda mi kažu kako se oni  brinu za mene.

A meni je, evo vidite, opet uspjelo da usporim, da napravim predah uz šoljicu kafe i na tren zaboravim da postoji bilo šta drugo osim muzike i ovih slova na papiru…

Kafa je možda gorka (jer takvu volim), ali bijeg od stvarnosti je i više nego sladak. 😉

Autorka: Tanja Spasojević

Fotografije: favim.com