Odlazak

Nabasah na reč iz nemačkog fernweh– želja za putovanjem, poriv da kupite kartu da prve naredne destinacije. Bilo gde. Odmah. Skontah da me možda muči taj fernweh, ko će ga znati. Samo ne znam da li bih kartu u jednom pravcu ili povratnu…

Možda probudim gnev patriota, ali dosadile su mi priče poput- ovde je najbolje, trava najzelenija, hrana najukusnija, sve organsko i sveže. Ok, moguće, ali kakvi su ljudi oko nas? Čini mi se sve umorniji, zajedljiviji i negativniji. Uopšte neću, i ne bi bilo iskreno, da sebe ne smestim u istu grupu. Ooo, što ja umem da mračim. Redak sam talenat, nema šta.

Rekla bih da smo donekle predodređeni na pesimizam. Nikad nam ništa ne odgovara, večito nešto fali i večito je za sve kriv neko iz tuđeg dvorišta. Retko ćemo krivca pronaći u sopstvenom odrazu. Veliki problem je i to što smo maheri za smišljanje opravdanja. Vrlo lako smo u stanju da smislimo izgovore za neuspehe i nezadovoljstvo. A dovoljno je i da kažemo da stvari tako ovde stoje. Nema se para, ne može se nikud. I to je to. Time smo sebe oprali. Krivica tako nestane brzo k’o i pare za kojim kukamo.

odlazak

Možda bi nam pomoglo da menjamo stanje u glavi, da mozgove okrenemo na optimizam. Usput bi bilo poželjno da smislimo nešto konkretno, da se rodi ideja, cilj i da ka njemu grabimo. Možda je to moj konkretni problem- još uvek nemam cilj, pa bih zato da pobegnem u lutanje. Sama ta spoznaja predstavlja mali pomak. Dobro, baš, baš mali, ali ne budimo sad zakerala. I ne znam zašto se toliko plašimo neuspeha u životu, kad je sam pokušaj mnogo važniji. Zapravo je taj pokušaj ono što nas oblikuje. I trebalo bi sve one koji se trude da ostvare svoje snove vinuti u nebo, nebitno da li će u tome uspeti ili će roknuti o zemlju. Nažalost se u očima drugih, uvek oslikava samo taj pad kao neprolazni podsetnik promašaja.

Danas sam imala zamisao da ću sa najboljom drugaricom otvoriti kafić. Biće to jako kul mesto u nekom retro fazonu. Uveče će biti i žive svirke! Zaljubiću se u gitaristu! Smislila sam i da uvedemo dan bez mobilnih telefona. Dakle, svi na ulazu da ostave tehnologiju, da odmore od buljenja u ekrane i da se druže i razgovaraju. Da, i da se smeju. Pa, zašto da ne? Zar je to baš tako nemoguće? I nemoj neko da mi je ukrao ideju!

Zasad, ne želim odlazak. Biram ostanak! Pokušaj! Imam osećaj da kad vas u nekoj vukojebini, na ko zna kom kontinentu spiči nostalgija za porodicom, prijateljima, ajvarom i sličnim đakonijama  (u mom slučaju za plazmom posebno), zažalićete i oterati taj fernweh u tri lepe…

Autorka: Katarina Aleksić

Fotografija: favim.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.