Oči boje mora

Kad se nebo zatamni, jedna zvijezda se sruši i padne na zemlju. Nestane, gubi se i napušta svoj daleki svod. Pitam se, kako zvijezde žive bez svog svoda?! Sigurno im se ponekad “zaplače” pa se nebo potrese i počne kiša. Zna nekad biti i bura, što se tako vješto sakrila nad morem od sna. Kapor je govorio, da se tamne zvijezde sele na nečije koljeno, gdje postaju slatki mali mladež, ben.
Opet sve miriše po ljetini, suvi vazduh rijetko kad donese predah i smiraj, ali je za nas ljetne tipove prihvatljiv. Dosta sanjara noćas neće spavati, imaju mnogo veće i ozbiljnije zadatke. Koža polako postaje gruba i sve češće osjeti da se ponovo mora vratiti tamo gdje je srcu toplo. Srcu je toplo tamo gdje su ljudi koje voliš, toplo mu je dok si dovoljno daleko od svega što te steže i guši. Sve češće zaronim u dubine plavetnila, dok posmatram tu obalu neobičnog otoka. Stvara mi osjećaj sigurnosti i bijeg od nemira svakodnevice. Nekad su ljeta nemilosrdna, oštra i surova. Odnose ljude sa najbistrijim plavim očima, one što su tihi ali dovoljno glasni da nas ohrabre. Jednom me ohrabrio on u trenutku kada sam učila da neki ljudi moraju otići. Pod obroncima Fruške gore sam naučila, da prirodi ne moraš puno dati, dovoljno je da sve što imaš u srcu poneseš na dlanu jedne ruke. Nesebično, hrabro i suštinski! Valjda je tako bolje, dok spavaš uz šum vjetra, rijetkih ptica i ponekog puha na krovu. Svitanja su mnogo hladnija i oštrija, ali uz vruću rakiju sve se lakše podnese. Tamo sam prvi put naučila da se snovi mogu pokupiti i ponijeti ispod ruke kao najljepši dar. Ne treba bježati od sebe, treba se znati vratiti sebi! Čak i onda kada si preplašen, uplakan i slab u vlastitim očima.

Pukovniče, sve više zaboravljam kako izgledaju ti obronci nad Fruškom gorom. Nemam pojma više ni kakve se ptice sada tamo gnijezde. Osjetim da sam se odselila negdje sa galebovima, daleko od svega. Pamtim okus prave rakije pred večeru, za bolji apetit. Sjetim se Obrada i kao da ga još uvijek vidim, kako se vraća i dolazi po nas da prođemo još jedan krug “ u Šabac na vašar”.
Ono što nikad ne mogu zaboraviti, jeste snaga i radost koju sam dobila u toj godini. Osjećaj sigurnosti i mogućstvo da koraknem dalje bez bola i patnje. Hvala ti za beskrajno plave oči u kojima sam uvijek viđala nadu i naučila najvažniju lekciju života. Čini se da je to ona o istrajnosti i borbi. Putuj pukovniče sa najljepšim očima daleko u nebo!

 

Autorka: Ivana Lakić
Fotografija: Ian Dooley @Unsplash

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.