20 apr O čemu mislim, kada razmišljam

U tišinama srca, u hladnim dubinama duša, u udaljenim krajevima misli, poput ogromnog osjećanja neodlazeće samoće koja bdi nad tvojim tijelom pod zvijezdama noći, nastaje čovjek. Nastaje sam sebi nepoznat čovjek, koji nikada nije tragao za sobom. Tišine čovjekove izgubljenosti su uvijek bile osjenčene tugom. Kao da riječi nisu imale nikakvu vrijednost, pa je šutnja postala zlato. Jedan…dva…tri…otkucavaju koraci kojima neko odlazi, ali ponekad čovjek, čovjeku neda da pobjegne od sebe.

Večerašnji šou je završio aplauzom. Tako su odavali počast svim mojim licima koje sam mijenjao i svim riječima koje sam rekao. Hrlili su, pružali ruke, na sva usta hvalili ono što su vidjeli. Između sebe komentarisali svaki moj pokret. Kroz smijeh, par djevojaka se složilo sa izjavom svoje višeslojne-puder prijateljice  „kako je lud, ne mogu da vjerujem“ pa ponovo prasnuše u smijeh. Premazano biće se usudilo ostavljati svoje prljave tragove po mome radu, kojeg i onako ne razumije, ‘bem ti ove današnje mozgove. Bilo je tu još proždrljivih ruku, još riječi i usta ispred mene.

 „Znaš, uvijek sam vjerovao u tebe sinko“, i potapša me po ramenu u prolazu.
„Hvala“

Slušajući ove nadri ljude i gledajući njihova lica, vidio sam nešto sasvim posebno. Među njima pristojno. Imali su glavu, ruke, noge, sve što je potrebno da ljudi budu totalni idioti i da im ti dijelovi tijela pomažu da razviju svoj idiotizam u što većoj mjeri. Idiot u čovjeku, a čovjek u životu, ima li goreg spoja za život. Mislio sam to u sebi, dok se sala praznila. Perfektno poredane stolice su buljile u mene. Svijetla se počinju kriti u mrak. Perfektna tama počinje.

Dok sam se krišom iskradao od života, vukući za sobom obilje misli, primjetio sam mističnost noći. Uvijek je bila posebna. Njena šutljiva draž sa sitnim kapima kiše, tjerala je korake da budu sporiji i mirniji. Postajao sam znatiželjan, ali pomalo tužan. Neshvatljivost njenog nagona da te zadrži opkoljenog mislima, je bila prilično nepravedna. Ipak, noć za sve ljude ne znači isto. Mimoilaze se očekivanja: poput čekanja sna u mirnoj postelji ili čekanja noći kao primirja za borbe u sebi, a neko je ipak samo čekao jutro. Koračao sam veoma sporo. Svijetlost sa ulične rasvjete osvjetljavala je ulicu, kojoj je očaravajući prizor poklanjala kiša svojim topotima po betonu.
Stan broj tri, drugi sprat, bio je moj mir. Mir koji je odisao jednostavnošću. Prenatrpane prostorije činile su me klaustrofobičnim. Otključao sam vrata i tiskajući se sa mračnim hodnikom, spustio tijelo na krevet. Čaša viskija se pretvorila u praznu flašu, koju sam razbio od šank, dok su me tjerali iz lokala. Tukli su me pijanog, nije pošteno i ako nisam ništa osjetio. Tonuo sam u san, a viski je još uvijek pričao pričao „ majku im…čovjek se ne može više ni mirno napiti, odmah će da biju, zbog jedne smrdljive flaše. Ako sad ustanem ima da cijelu…samo ako…“

Oči su utonule u tijelo bez najave. Bješe to dolazeći san, mukotrpan, jer vidjeh samo proekciju, kako čaše pridonosim do usta, hladan beton i par đonova koji se zarivaju u tijelo. Poslije toga čulo vida nije apsolutno ništa vidjelo. Neka vrsta bezsvijesti, tamna blokada, dok ponovo nisam osjetio hladnoću po tijelu i kišu što me preplavlja.

Pogled sudaren sa mojim vrisnu na sav glas. Moje zamrznute oči, raskolačeno gledaju u roj crnih lica. Šta sad, gdje sad iz bezdana. Odjekuju riječi u tamnim hodnicima misli.

Minute postadoše godine. Glas ne izlazi napolje. Stvarnost se zbila uz zidove mraka.
Padam… padam negdje dolje, dok mi svaki pogled kožu drapa, onda muk, tišina. Sada je tako užasno tiho. Očima tražim život oko sebe, ali sve je tako sablasno mrtvo. Samo ja i hladan beton što mi leđa ledi. Tad bljesnu svijetlost sa likom. Mirne oči…usne šapuću neke riječi. Rukom kao da me zove gore nazad. Ponovo tišina i mrtvilo zavladaše…

Noć je bila neizdrživo sparna. Spavao sam bez pokrivača, a jastuk je pao na pod, kao potvrda noćne more. Trgoh se teško dišući. Znoj je zaudarao tako jako, pomiješan sa alkoholom koji je isparavao iz mog tijela.

San, bio je to samo san…dobro je…

Sanjao sam ga i prije, ali sa nešto izmjenjenim slijedom događaja. Ono što se mislima može napraviti je najsablasnije otkriće u životu. Miran, tih, povučen čovjek u svojoj glavi ubija kao najkrvoločniji ubica. Zato nije čovjek loš i pokvaren, nego njegove misli. On je samo proizvod njih i klupka razmišljanja koje nesvjesno stvara. Ponekad u njima, kroz okno stvarnosti naziremo djeliće sebe. Ali koliko smo to uistinu mi. Koliko stvarno znamo o sebi. Jedno je sigurno, nikada dovoljno. Gledajući život iz više uglova, je ponovo život, a čovjeka što više gledaš sve manje ga poznaš. Nedugo zatim shvatiš, da upoznaješ i sebe. Naivčinu, koji nije vjerovao da ljudi se liječe tuđom boli.
Sjedio sam u mračnoj sobi, nedajući nikakav znak života, ali ni smrti. Ne pomjerajući ni jedan dio tijela. Soba je bila dimenzija ništa- ni’sčim. Vladala je priča straha, sa začinom melanholije, vrlo tužne. Za glavno jelo servirano je veliko sranje od mog života, kojeg sam živio, ustvari mukotrpno preživljavao. Bio sam jedan od onih koji su radili svoj posao iz ljubavi. Posao u kojem sam uživao uz širok spektar nepoštovanja sa svih strana, jer pobogu gdje ćeš raditi nešto, još to i voljeti. Šutio sam i ako mi je život kao cirkus sa svim onim kostimima i maskama. Nepredvidljiv i zamršen, zabava i muka. Na kraju priče skidam svoj kostim, vraćam masku na svoje mjesto i uranjam u stvarnost, koju po svoj prilici uopšte nisam shvatao.

Tijelo mi je još uvijek drhtalo. Misli lutale, dok sam peškirom skidao posljednje kapi vode sa lica. Gledao sam svoj odraz u ogledalu.

Ne smijem više piti

Zaključio sam po ko zna koji put. Onaj poznati zvuk gladi je strugao po želucu, ali pošto posljednju marku moram dati za stanarinu, danas ću morati na dijetu, opet. Trebao sam na to misliti sinoć, prije lokanja onog otrova, ali sam morao otrovati neke osjećaje u sebi. Na greškama se uči…da, baš…da su mi plaćali svaku grešku, do sada bih bio milioner. Ja sam od onih kojima, kada kamen padne sa srca, završi u bubregu. Pa preklinje i moli da ostane tu. Jer gore je nemir i olovna hladnoća. Srce sa previše rana u kojem samo vjetrovi melanholično huče. I šta da kažem tom kamenu, kada je duša postala kamenija od njega. Da je ona, stvari on. Da živi sam u sebi. A to što ga boli, je zapravo njegova bol. To je ta ironija o kojoj svijetlo na kraju tunela pjeva. Oronuo moliš za svijetlo, a iz svijetla izlaziš ti, jadan i bijedan. U konačnici, sa sobom pod ruku i pjevaj šta ti je želja, ali pjevaj, jer od svega je ostala samo ona tužna pjesma sa kraja tunela.

Sinoćna predstava  prošla je sasvim, rekao bih, tužno. Premda kraj propraćen aplauzom znači podršku, odavanje priznanja, ali ne nužno uvijek. Aplauz je bio ustaljena rutina udaranja rukom o ruku, kada se predstava završi. I ne svidjela im se, iz pristojnosti će mlatarati rukama. Kroz vještački osmijeh pronaći svaku manu i zakačiti po neku svoju. Polovina nije shvatila ni riječ izgovorenu, drugi su opet očekivali da će vidjeti ono što su željeli oduvijek, a da pri tome ni sami ne znaju šta žele, pa su razočarano gledali na svoje satove i telefone, pokazivajući nezadovoljstvo. Prvi redovi, većinom su bili sastavljeni od oštrih pogleda, koji prekonoženo glumataju prefinjenost i straljaju svaki pokret. Ali da ne bude sve tako crno, ja sam nosio bijelu košulju. Ne znam šta su očekivali sinoć. Šta žele od umjetnosti, možda njenu krv. Da li uopšte znaju šta je to. Taj sklad, te osjećaje, te riječi iz bezdana blatnjave duše. Ne razumiju. Ne razumiju vučenje tijela po nemiru koji cijedi, i drhteći traži svoj spokoj u čovjeku. Čovjeku koji se bori sa kosmosom, gdje putevi vode ka istoj tami. Tami muza i harpija, koje će da ga spase ili najbjednije bez riječi ostave da umre. Kada malo bolje razmislim, nisam tim ljudima toliko zamjerio na ravnodušnosti. Oni samo loše pojme tamu, u kojoj uvijek postoji jedno svijetlo. Ali ipak, koliko god svijetlih prostora bilo na zemlji, mi ljudi ćemo na ta mjesta donijeti mrak. Koga osuditi za tu neravnotežu. Ljudi su skupina neuravnoteženih misli i to proklestvo nosimo u sebi, zato ne možemo razumijeti nešto neočekivano.
Osjećam se kao bačen sa litice teških pitanja i nedokučivih odgovora. Strah me, nosim tu tjeskobu, pa pokušavam što manje biti prisniji sa ljudima. Zato odavno nosim etiketu čudaka. Tiho šapuću riječi, misleći da ih ne čujem. Kao i svi što su mislili da ih nikada nisam čuo. Prošao sam tolike godine, duge dane boli i tuge, sasvim gluh. Jer moja se gluhoća ne poklapa sa njihovim sluhom i njihova ludost je, kako kažu, normalnija od moje. Sjećam se, još u srednjoj školi, majka me često pitala: „Sine, šta se desilo“ ja sam uvijek odgovarao isto: „Ništa…“ a imao sam toliko toga da joj kžaem. Uvijek sam imao nešto što bih rekao. Duša mi je vječito bila rasuta u toj riječi „ništa“ i nikada je nisam mogao olakšati. Bojao sam se istine sa njenih usana. A u dubinama duše, negdje dole, tutnjao je stampedo. Krdo osječaja se borilo sa kožom u želji da je raspori i vrisne u slobodu. Bio sam vječni čovjek u uglu, sklupčan na podu. Možda neprirodno tragično rečeno, ali me život vrijeđao svojom šutnjom. Kao licemjerni gad, posmjehivao se mojoj zbunjenosti.

Sve to me strašno deprimiralo. Ako vas stvarno zanima sve ovo, vjerovatno ćete htjeti i da saznate gdje sam rođen, ili kakvo je bilo moje djetinjstvo, ali ništa od toga nije nešto impoznatno, a i nisam nešto naročito raspoložen da pričam o svemu tome. Htio bih vam još samo ispričati sitno ludilo, koje se desilo sutradan, kada sam, kao kasnio na probu.

Dvadeset minuta brzog hoda, ali više trčanja, natjeralo je pluća da počnu iskašljavati svoje komadiće, kada sam se crven i mokar zaustavio ispred pozorišta. Pokušavao sam doći do vazduha, srce je pokazivalo toliko nezadovoljstvo i ljutnju, da mi nije dopuštalo odgovoriti na pozdrave nekih ljudi u prolazu.

„Zdravo.“ „Dobar dan.“ „Kako si.“

Odmahnuo sam rukom u pokušajima da dovedem kisik u mozak. Šta mislite kako sam. Sasvim dobro. Odmoran, pun života iz kojeg bazdi alkohol. Eto kako sam…odlično, bez ijednog problema, svijetla tačka. Namirisao sam neku neprijatnost. Tu iza ugla. Parfem zvan neprijatnost…sve je jači, tu je…tako jak…

„Kolega, poštovanje, kako si? Opet malo kasnite.“

„Uvijek kasnim, kolegice.“

Profesionalni zabadač nosa u tuđa posla, alat uvijek spreman. Moraš biti majstor sada i osloboditi se „ribetine“, to doduše jedino ona misli, a izgleda kao Jandaja koja je opljačkala cijeli butik, sa svom tom užasnom odjećom. (Ne)modni dodatak njen glupavi kez, sa vidno požućenim zubima.

„Možemo li očekivati neku iznimku hehe…“

Da biti će, i te kako će biti…

„ Iskreno se nadam..“

„He- he…dobro, kolega, vidimo se unutra…svi su već stigli…idem popraviti šminku…“

Popraviti šminku… jadna ta šminka što mora biti na tvom licu…genocid nad kozmetičkom industrijom.

„…Umalo da zaboravim da Vas pitam, jeste li bolje?“

Bolje sam…vraga…svaka me kost boli.

„Da, bolje sam, hvala na pitanju…“

„E dobro je…baš sam se uplašila kada sam čula.“

„Sve je u redu, kolegice…“

„Čuvajte se, kolega…“

Za vijeka su govorili da se čovjek mijenja. Djelimično se slažem sa tim. Ipak mislim da čovjek u svojim očima mijenja čovjeka. Nešto se čudno dogodi u pogledu, donekle uvrnuto. Sa godinama, valjda kako starimo i postajemo mudriji… ( i ako starost ne određuje uvijek stepen mudrosti. Neko može doživjeti sto-dvadeset godina, ali nikada je neće dokučiti)…osjetimo ljudsku okorljelost. Onim istim pogledom, onim remek djelom-očima, vidiš da ti čovjek želi zlo. Jednostavno želi da patiš. Ne znam, vraga mu vražijeg, zašto sam šetkao ove misli. Mislim da me na njih natjerala ona oštrokondža „ribetina.“

Prava gradska oštrokondža, što satima sjedi sa svojim drugaricama oštrokondžama u nekom bizarno- otmjenom restoranu, jedući bijedne salatice sa paprenim cijenama, donoseći nove, sočne tračeve. Malo je reći da sam mrzio takve ljude, taj osjećaj je bio nešto mnogo veće i gadnije. Mogao bih povraćati danima, pri samoj pomisli na njih.
Šetkao sam se unaokolo po WC-u igrajući tenisa sa slikama u glavi. Zapalio sam još jednu cigaru i uživao u njoj kao da je posljednja. Svaka cigara može biti posljednja, kada malo bolje promislim, jer nikada ne znaš kada će ti doći glave.

Kada sam izašao iz WC-a, čuo sam glas koji je dopirao iz sale. Ona oštrokondža je sigurno sjedila negdje u gledalištu i trabunjala, kao i obično. Niko je zapravo nije slušao, jer nikoga nije zanimalo šta ona, vječito glupo, ima za reći. Ona to nije primjećivala. Takvi ljudi to ne primjećuju. Takvi ljudi su uporni i hodaju za tobom, dok ti ne ispričaju ono što su naumili, bez obzira što ne slušaš, oni će govoriti. Poznajem ih mnogo. Uvijek se pretvaram da ih slušam- slika bez tona. Dok im se usta halapljivo pomjeraju, u glavi redam sliku po sliku:

Pesnica u facu,
Rukom im hvatam usne i snažno zavrćem,

U usta trpam rajsingle i tjeram ih da pričaju,
Pesnica u facu,
Pesnica u facu.

Cijela ekipa je tu. Anita i Jasmina na pozornici. Kao i uvijek, nešto tiho razgovaraju, bile su nerazdvojne. „Ribetina“ je sjedila  na stolici pored Armina i tušila ga svojom pričom. On jadničak je samo klimao glavom, ustalom nije ni mogao ništa osim toga. Oštrokondžina usta su prevelika za ovako, ne baš tako malo gledalište.
Htio sam se vratiti. Ne znam zašto. Mogao sam napraviti korak nazad i nestati. Niko ne bi primjetio. Što sam i učinio. Vođen pomućenim osjećanjima, presipao sam tugu u bijes, a bijes u strah. Jurio sam niz ulicu i bez glave i bez obzira. Napolju sam gledao tamne oblake u tamnoj neodlučnosti, da li pustiti kišu ili ne. Na trenutke kao da osjetim njihovu garljivu želju da naprave potop ili tu iluziju ipak stvaram ja, u svojoj iscrpnoj melanholiji. U svojoj izgubljenosti razmišljam o trenucima koje sam izgubio: O vremenima koja su prošla pored mene, o majci, o ocu, o prijateljima koji su nestali, o sreći koju dugo nisam osjetio. Sretni trenuci…ne sjećam ih se više. Možda se krišom okrenem preko ramena, pa ugledam sebe kako koračam nekim putem. Ali se tadašnji  ja, sudario sa sadašnjim ja. Sudar dvije slomljenosti, ostavi ožiljak, ali ne i mene sa njim. Ali dobro mi je ovdje, krajolik nikoga i ničega, naprosto stopljen sa okolinom. Kao da cijeli život se vrtim u krug, hodam unaokolo, zatvoren u željama, u čežnjama i u dobokom sjećanju.

 Vratio sam se u sadašnjost. Bilo je svježe. Potpuno pravo vrijeme, za krivi trenutak. Čitava neizvjesnost napolju se divno sklopila sa mojim mislima. Osjećaje od prije par minuta, sadaje učvrstilo vrijeme i cijelu stvar napravilo još gorom. Nisam se nikada znao osjećati dobro, kada kišni oblaci preplave nebo. Kao da sve oko mene želi da i ja budem siv. Život mi se uvijek činio kao loše izrežiran film.

Ulica je bila pusta. Samo je neki pas njuškao kantu za smeće, ispred prodavnice preko puta. Osim njega, društvo mi je pravio vjetar, koji je pomagao msilima da se sretnu sa tijelom. Osjećao sam se kao prosijak, prosijak života. Unutrašnjim monolozima tražim izgubljeni smisao, što je ostao zaleđen u prošlosti, ali prošlost je kao tunel, mračan, sa tek po nekim svijetlom na izdahu. Ideš ka izlazu, a ako se pokušaš vratiti, vjerovatno ćeš udariti u nečiju budućnost, tražeći svoju prošlost.

Nakon iscprnog prebiranja misli, vratio sam se u stan. Tu me dočekaše isti mrak i isto turobno vrijeme, koje me pratilo cijeli dan. Sjeo sam i počeo pisati. Po ko zna koji put, tako bih arhivirao osjećanja i zaključao ih na komad papira.

To je sve što sam htio da vam ispričam. Možda bih mogao da vam kažem, šta se sve desilo kasnije, ali ne bih da vas više deprimiram, a i nisam posebno raspoložen za to. Moraš u sebi stvoriti posebne osjećaje i biti posebno napaljen, da bi ispričao tako nešto. Čudno je sve to. Ljudi vam ne vjeruju. Nikada ne pričajte ljudima, nešto tako posebno, ljudi vam nikada ne vjeruju.

Autor: Eldin Mujkić

Izvor fotografija: pinterest.com

(Priča „O čemu mislim, kada razmišljam“ izdvojena je na konkursu „Promena“).