04 feb Ne može stalno padati kiša

Pa dobro, k vragu! Ne može stalno padati kiša!

Sopstvene riječi mi odzvanjaju u glavi. Sam dragi bog zna koliko puta sam ih ponovila – što sebi, što drugima.

Ne može stalno padati kiša. Ne može! Stojim čvrsto iza te tvrdnje, čak i onda kad pljušti najjače.

Kao danas.

Nebo se opet otvorilo. I baš nekako čudno – što se nebo više otvori, ljudi se više zatvore. Kao za inat.

Ni danas nije ništa drugačije. Prolom oblaka. Cijeli dan se samo smjenjuju nijanse sive.

Znate, to su oni dani koji vas tjeraju na razmišljanje, koji vas vraćaju u prošlost i sa svakom kapljicom kiše donose po jedno tužno i potisnuto sjećanje. Kapa tako prošlost na vas, kap po kap, a vi to u početku i ne primjećujete; tako podmuklo i oprezno vam se prikrada, a onda se odjednom nađete prvo u lokvi, zatim u jezercetu, pa u moru, i na kraju u okeanu bolnih uspomena. A vi ne znate da plivate. Trudite se da dođete do daha, pokušavate ostati na površini, ali olovni udovi vam postaju sve teži i teži, i nešto vas, poput magneta, vuče ka samom dnu.

A tamo…

Neki udarci su bili isuviše bolni i ostavili su trajne posljedice. Neki udarci su izazvali samo površinske povrede, ostavili kratkotrajne tragove u vidu modrica na koži, ali neki drugi su izazvali unutrašnje krvarenje, bez ikakvih vidljivih znakova spolja. Takvi su najgori. Mislite da ste dobro i da je sve u redu, a iz dana u dan krvarite iznutra i sa svakom prolivenom kapi krvi gubite gram snage i život iz vas polako iščezava, jenjava. A vi i dalje mislite kako je sve u redu. A zapravo ništa nije u redu. Već odavno ništa nije u redu. Nikada nije ni bilo u redu…

U  životu ne postoji taster za undo. Mada se često pitam kako bi bilo da postoji.

Pogotovo kada me zapljusne jedan od ovakvih dana. Neko dobije gripu, ja dobijem „osjećanja”. Kažu, treba da se liječim. To je opaka bolest. I u današnje vrijeme gotovo da je i iskorijenjena. Kažu, još samo nas par bolesnika pati od nje. Ali, rade i na tome i nadaju se da će uskoro pronaći univerzalni lijek, koji će moći primijeniti na sve nas, bez obzira na stadij bolesti.

Pa, neka im je sa srećom! Ja odbijam da se liječim! Neću! Iz inata!

Ustajem sa dna. Ni sama više ne znam zbog čega, ali ustajem. Isplivavam na površinu.

K vragu! Pa ne može stalno padati kiša!

Autorka: Tanja Spasojević

Fotografije: etsystatic.com, doubletakeblog.com