Njegov dodir

Ja dodir njegov ne znam. Niti poznajem čvrstinu njegove šake, mekoću njegovih prstiju, niti grubost ili nežnost koju poseduje dok se sa nekim rukuje.

Možda mu je stisak ruke blag, možda ima po koji žulj na šakama, možda nesvestan svoje snage jako zagrli ženu.

Možda njegovi dodiri mogu da pruže utehu, da te sačuvaju, da ti daju slobodu. Možda mogu da te nauče da voliš i da te nateraju da posle patiš ceo život za njima ako ih napustiš…

Njegovi prsti plešu po mojim usnama, po instinktu ljubim svaki od njih. Možda postanem rob njegovih dodira, možda samo čekam da se stalno ponavljaju. A možda pak čekam da načini bilo koji dodir, da mi prođe kroz kosu, da me tapne po ramenu, da mi baci kosku, da me uštine za obraz, da me uhvati za ruku i ispreplete svoje prste sa mojima, da mi prstima ispriča koja ga je tako povredila pa više ne dodiruje nikoga.

Da dodirne moje trepavice, da dodirne moje snove, da prstima nacrta oblak na mom ramenu. Da dodirne moju dušu u dubinama.

Da napokon dodirne mene.

I da nikada ne prestane da me dodiruje.

Autorka: Viktorija Marković

Izvor fotografija: pinterest.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.