Nizbrdo

Gledajući foto albume iz detinjstva, naišao sam na jednu od prvih fotografija sebe. Fotografija datira negde s početka septembra, godine mog rođenja. Napustio sam porodilište sa dva kilograma i još skoro nekih petsto grama. Na ruci sam imao onu plastičnu narukvicu sa imenom i brojem 1234. Zašto je baš toj maloj bebi, koja nije plakala, zapao baš tako uredan broj? Iako nisam zaverenik, mogu da pomislim da su od samog rođenja poželeli da me drže u planiranom i jasnom taktu, u nekom njihovom ritmu. Dobio sam ocene 8/9. I to su bile vrhunske ocene, jer sam nakon njih uglavnom jurio jedva prelazne i tolerantne ocene u svemu ostalom što me je izazivalo na takmičenje. Nisam navikao da se takmičim, a još manje da pobeđujem. Navikao sam na neki miran tok i temporalnost svega, a vremenom sam morao da se privikavam na potpuno suprotno.

I ko bi pomislio da će to jedno malo neprepoznatljivo čudovište vremenom otežati oko trideset puta i izdužiti se skoro četiri puta više od onih početnih brojki. I ko bi rekao da će „to“ upoznati neko drugo „to“, koje je isto dobilo ocene i narukvicu i ime, i da će jedno „to“ osetiti nešto prema ovom drugom „to“, i da će ovo drugo „to“ samo jednog dana besramno otići nekud.

Tako ukratko teče priča gde je svetlosna godina sažeta na milimetar. Jer obrnuta bi bila predugačka i izuzetno dosadna. Listao sam posiveli blokčić i naišao na misao zapisanu verovatno na nekom predavanju, gledajući nju – ljubav je baš to što te nemam. Sada živimo neke (p)odvojene živote i trudimo se da njihova retka ukrštanja odigramo što bolje umemo, dok se neki režiser tamo negde tuče klapom po glavi posmatrajući tu našu veštačku i ništavnu glumu. A udara se jer je filmska traka preskupa, a presnimavanje grešaka je nemoguće. Greška za greškom ispunjavaju ceo kotur greškama, a takav na platno ne ide, već u otpad.

Obukla bi bledo crne famerke i kakvu običnu košulju. Lice bi pokrila sa izuzetno malo šminke i pudera, tek toliko da se onih par sitnih bubuljica sa obraza ne crvene previše. A te sitne tačke su me podsećale na sazvežđe Malog medveda. Zapravo, ne znam ni za jedno drugo sazvežđe, niti kako ovo izgleda, ali taj oblik je za mene oblik sazvežđa Ursa Minor, i drugačije ne može. Ako je bilo hladno, nosila bi plavi kaput, a kosu bi izbacila van njega. Ta ravna linija koju je kosa stvarala negde na polovini leđa me je uvek iznova oduševljavala i istovremeno čudila. Kako je moguće da kosa stoji tako ravno i disciplinovano? Moja kosa je mnogostruko kraća, a bilo je dana kada je podsećala na ptičije gnezdo, a ni ostalim danima nije bila preterano kulturnija. Ja bih uvek nosio iste pantalone i jednu od dve košulje, iste crne patike i prosečan sat. Ta karika oko ruke koja je odbrojavala vreme i često mi se cinično smejala je još češće privlačila zainteresovane poglede na moju levu ruku. Znao sam da to nije skup sat, a mnogi su pred njim ostajali bez daha. Mene nikad nije fascinirao, valjda zato što otkucava vreme.

nizbrdo-blacksheep.rs

Zadovoljavali smo se sitnim stvarima, gubeći iz vida one iskrene. Naš užitak je bio užitak poniženja. Izlaganjem suncu želeli smo da preplanemo, a samo smo izgoreli i ostali sa opekotinama. Jedno januarsko veče sam se pokisao i potpuno mokar vratio u stan, koji sam nazivao Jazbinom. Jazbina je bila zadimljena i puna ljudi, i to mi nije dalo ni prostora ni vremena da zaronim u razmišljanje šta je to savršeno i zašto sam bio nedovoljno neobavezan. Nakon pola godine, iselio sam se iz Jazbine. Iza kreveta sam pokupio dve-tri folije od skupih rafaelo kuglica koje sam obećao da ću deliti sa cimerom, i u nekoj ludosti to obećanje i ispunio. Spakovao sam i drugu poklonjenu knjigu, sa drugom najlepšom posvetom. Bacio sam knjigu sa odsečenom kartonskom koricom od koje sam joj namestio rođendansku čestitku, sa namernim gramatičkim greškama i nekim internim šalama. Spakovao sam čestitku u plavi koverat i zapečatio voskom.

Ubeđivali su me i svađali se sa mnom da ne treba da me zanima anatomija nas. Uspevalo im je, i držao sam skaplep daleko od naših koža. Dolazila je spolja i zatvaranjem očiju sam mogao da joj se oduprem. Sada navire iznutra, a otvorene oči je hrane svetlom i ona raste. Ako ih zatvorim, ne bi imala kuda da izađe. U tom strahu ništa ne činim, jer potrebno je i mnogo hrabrosti da bi bio kukavica.

Autor: Tihomir Škara

Fotografija: pinterst.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.