30 avg Ništa

U čitavom svom životu ja sam bio ništa.
Dobio sam glas, dobio sam noge, pa ruke, oči i usta, dušu pa srce. I ja odlučih da budem ništa. To ništa se ponekad, u prolazu ili u razgovoru, uvlačilo ljudima pod kožu, ali je kratkoročno ostajalo. Znate, ljudi bi zaboravljali, pa bi ništa tiho, nečujno i ne ostavivši nikakav trag, potražilo drugi dom.
U svom životu, pored toga sto sam bio liječnik, psiholog, arhitekt, žurnalist, pisac, predavač, avanturista, pilot, padobranac, ronilac, cvjećar, slikar, fotograf, zaljubljen, voljen, prijatelj, čovjek, ja sam bio ništa. I ništa je uvijek pobjeđivalo u borbama, bilo je jače čak i od mog srca, pa od mog razuma, i uveliko teže od mojih snova. Bilo je teže, jače i agresivnije čak i od mene.
Nakon dvije,tri borbe, ja sam odlučio da ga prigrlim. Tako je ništa postalo dio mene.
Vrtio sam misli, tražio uloge, odlazio u budućnost, vraćao se u daleku prošlost, nekad bih, kad je nevrijeme, prenoćio i u sadašnjosti. Svugdje sam se tražio i niko me nigdje nije vidio, niti prepoznao, niti uočio.
Odlučio sam da ću biti ništa onog dana kad sam svojim najljepšim životnim snovima rekao da idu, da idu što dalje od mene i snažno im zalupio vrata. Iskreno, taj dan sam osjetio da mi je srce pocelo sporije kucati, kasnije sam saznao da je već dugo bolesno. Ja sam slegnuo ramenima i prešutao. Prešutao sam i kad su popljuvali sve što sam bio i što sam stvarao.
Prešutao sam i kad su se smijali mojim riječima.
Prešutao sam i kad su me otrgnuli od svega što sam istinski volio..
O, kako sam samo u životu znao šutati.
Mogao sam biti sve, mogao sam biti kralj, mogao sam uzgajati grožđe, mogao sam prodavati cvijeće, mogao sam pričati japanski, mogao sam plivati, mogao sam spavati na obali, mogao sam svaki dan brati smokve, mogao sam pjevati, mogao sam plesati na vrelom pijesku, mogao sam se penjati na najviše planine, mogao sam se prestati plašiti.
Mogao sam da sebi oprostim i da budem ja. Međutim, ja sam bio ništa.

Autorka: Amela Prošić
Fotografija: Philipp Berndt @Unsplash