Nismo se umeli razumeti

 

Između dva leta,
Dve otpale jeseni,
Četiri izmišljenih zima,
Pola decenija propalih svakodnevnica,
Usnulih čekanja.
Sudaramo se u uzaludnih nadanjima,
Bespotrebih ukrštenica,
Istrošenih godina.
Onesvestio si se prekrasno,
Otreznula sam se prerano.
Sazreo si kad cvetaju lipe,
Uvenula sam kad lišće otpada.
Ti besniš u oluji,
Goriš u tvojoj prostodušnosti,
Čupaš koren tog zrna sećanja,
Jedinog zvezdanog sazvežđa
U kom lutaš,
Ja te pronailazim.
 Izgubljena sam
U grmljavini tvog prostačluka,
Izbeledih uspomena,
Ojaćana tvojom slabošću,
Omražena tvojom glupošću,
Izmrljena tvojoj sebičnosti,
Na kojoj bacam svoju iskru milosrđa,
Braneći se svom trnu bola,
Na kojoj se rađaju neukrotive ruže,
Hraneći se jadom snova,
Izgladnelih decenija.
Dva smo razbojnika
Koji krademo mesečeve mene
Tražeći se u njegovoj ponoćnoj senci,
Nebeskim prošlostima,
Uhvaćeni svojim skrivenim lažima,
Izdati sa izgubljenim tragom istine.
Mi smo dva prokleta gavrana,
Spremni da sa svojim upaljenim plamenom,
Izgoremo u taj danak tragedije,
Svojim koštanim kljunom,
Ubijajući se svojim prahom nežnosti,
Ožalošćene mladosti.
Dva smo propala vesnika
Koji pokušavamo da oživimo svoju samilost ljubavi,
Taj spas svetlosti,
Za koju se nemilosrdno oslanjamo
I time slutimo na žicu preko ambisa,
Gledajući u svoju propast.
Mi smo ono između života I smrti,
Te tanke linije prolaznosti,
Na kojoj gorimo svoje dlanove,
Ne osećajući čovečanske radosti,
Sladeći se večnosti patnje,
Ono smo što se nije rodilo.

Autorka: Zorica Živanov

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.