Nisi to

„Poznavao sam jednu devojku koja je imala najlepši osmeh na svetu. Verujte mi! To je bio osmeh koji bi mogao da zaustavi ratove. Koji bi mogao da razoruža svet. I da oživi dušu koja je ranjena. Da vrati veru onome koji je sve izgubio. I smejala se retko.

“Debela!”
“Žena ne treba tako da izgleda!”
“Bokovi ne trebaju da budu toliko veliki, centimetri služe da bi se poštovali!”
“Bilbordi pokazuju šta je savršeno! Nikada to nećeš da dostigneš!”
Reči su tako ostavljale modrice.
Poruke iz časopisa su je navukle da uđe u kalup koji se tamo nalazi.
Modrice koje su je smanjile.
Toliko su je smanjile, da sada moraju da je doktori hrane preko infuzije.

Poznavao sam jednog dečaka koji je voleo slobodu.
“Vrednost slobode shvatiš tek kada ti je otmu! Tada znaš da je to vazduh!”, govorio bi mi. Pitala sam ga o kakvu slobodu traži!
Kaže: “Da ljubiš koga hoćeš. Da voliš koga hoćeš. Da se ne obazireš. Da možeš da misliš! Da se ne plašiš da kažeš to što misliš! Da ne postoji granica onoga što možeš da kritikuješ!” Stalno je video okove.

nisi-to-blacksheep.rs
“Ne treba da ljubiš tu osobu! To je greh!”, a on bi se često zbunio jer ne zna kako je moguće da ljubav može da bude greh ako je iskrena, ako je obostrana.
“Ti si bolestan!”, a on bi skrušeno slegnuo ramenima i rekao da je jedino rat bolestan.
”Zbog vas takvih sve propada!”
Skočio je sa sedmog sprata jer su ga okovi previše stegli.
Zato što su ga ubedili da je bolestan i da ne treba da postoji.

Poznavao sam devojku koja je učila da svira gitaru i klavir, učila engleski i španski, učila da upiše fakultet, bavila se baletom i slikarstvom, imala dečka kog voli, koja nije želela da se uklopi. Bila je sitna,“ostati u jednom mestu” nije bio njen način.
“Anoreksija”, šaputali bi.
“Glupača se garantovano izgladnjuje da izgleda kao one manekenke!”
“Je l’ se ti hraniš nečim?”
A onda su je ubedili da stoji satima ispred ogledala i da traži nesavršenosti na svom sitnom telu. I našla je svaku na koju su ukazali. Koliko god da je stajala ispred ogledala, nailazila je sve što su joj govorili. Da je mrtvak, da je anoreksična, da su joj noge kao slamke.
Na kraju se od nesigurnosti pretvorila u kostur.
Depresija je ispalila metak u njeno mršavo telo.

Poznavao sam dečaka koji je voleo nebo. Sazvežđa su bila njegova mapa. Brze misli su bile njegov kompas. Bilo je neverovatno gledati ga, tu, kako stoji pored vas, a priča vam o nebu, kao da je to njegova druga kuća! Položaj ruku mu je uvek bio kao da želi da zagrli oblak.
Čak i kada bi dobio udarce u stomak. Ni tada ne bi umeo da spusti ruke. Čekao bi da udarci stanu.
“Ciganin!”
“Štroka! Umeš li u životu da se okupaš?”
„Navikao si da ne radiš ništa, a da dobijaš pare!“
„Imate veća prava nego mi!“
Čuo je eho, glasove i njegove ruke više ne mogu da pokazuju ka nebu.
Toliko je želeo da spere svoju prljavu kožu, da je obojio u crveno, tako što je presekao vene žiletom.

Vi niste ono što društvo od vas zahteva da budete.
I ne morate da budete ono što društvo od vas zahteva da budete.
Društvo boli dupe za vaše snove! I ono ne zna ko ste vi zapravo!
Vi ste sloboda, ne dajte da vam okače okove.
Od lanaca koje vam uporno kače na ruke, napravite vijaču, pa ih preskačite dok se ne slome. Jer vi niste glina da vas oblikuju.
Niste plastelin bez osećanja.
Niste tupo meso.
Niste vaša boja kože.
Niste veličina vašeg tela.
Niste vaša seksalnost.
Vi ste predivna ljudska bića.
I vi zaslužujete da vaše srce nastavi da kuca.“

Autorka: Nataša Elenkov

Fotografija: Nataša Elenkov

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.