Nisam mu po mjeri

12. маја 2019.

Jednom mi je moja frizerka rekla da se nikada neću udati.
To je zaključila iz mojih objava na fb. Te da sam u nekom drugom svijetu.
I jesam i divan je taj svijet, u njemu se redovno udajem i pravim najzabavnije svadbe.

“Nisam mu po mjeri.”

Od sada ću tako da odgovaram na pitanja zašto se nisam udala i zašto sam sama.

Ja sam u dvadesetima skupljala uspomene i prijateljstva, tračala za oblacima i jurišala na vjetrenjače. Imala sam plan da iznajmim neki mali krovski stan, i da u njemu pišem perom i mastilom. Da nemam ormar već da haljine i perje kačim po plafonu. Da slušam sa starog gramofona Aznavura. Da kao gospođa Dalovej sama sebi kupujem rezano cvijeće. Da mi u sobi diše posljednje dane života. Jer veličanstveno je sve ono što život da za jedan trenutak ljepote u ovom svijetu. A to su margarite i ljiljani u vazi u maloj šarenoj kuhinji. Da polugola u svilenom ogrtaču provedem u stanu dan i nikome vrata ne otvaram.

Htjela sam i da se uozbiljim i imam muža. Da se u tridesetima zaljubim u čovjeka koji žuri na ratišta. Da sa njim pišem životnu priču negdje u Africi. Zgodni novinar i humanitarka, da budemo skitalice u velikom svijetu. I dijete sam željela. Curicu. Da je upišem na balet i da sama oslika zidove svoje sobe. Da ode od mene čim napuni osamnaest i da ima moje oči i usne.

Htjela sam starost i kuću kraj jezera, drvenu ljuljašku i na njoj štrikani prekrivač. I njega da se u gaće zbog prostate piša. I zrelo doba i da nekim mladim kreativnim ljudima o književnosti pričam i učim ih da slijede snove.

Nisam mu po mjeri.
Nisam mnogima. Jer mene ne čini sretnom posljednja u butiku kolekcija. Nemam termine kod frizera i pedikera, niti imam tri drugarice sa kojima oponašam likove iz serija. Nisam u dvadesetima niti mi je mozak u nijanse sive obojen pa da mu se ustreptala suicidnim potezima stežem oko vrata.
Ja se zatrčim i skočim u zagrljaj. Nisam jednostavna, i ne zadovoljava me površna sreća. I u gumenim čizmama kroz život gazim u tridesetima. I imam tako malo bora i obline koje se ne tope ni pod hladnim prstima.
Znam šta želim i znam da nisam izašla iz kalupa, već iz žara, kao dva mala zmaja.
I zločesta sam i paperjastog srca. Po zasluzi se i u hijenu pretvaram. Labud ni bijel ni crn već onaj što u usamljenom jezeru se ogleda.
I lažljivica sam, koja nespretno laže kada od istine treba nekog da sačuva.

Nisam mu po mjeri jer umjesto velikih sisa ja imam velika krila.

Nemam ja ništa protiv žena po mjeri, njima je daleko lakše živjeti. Uz malo mozga sreća je i na površini. Takve ne moraju kao ja i meni slične da misle i brinu da će doći dan kada će nas na lomačama kao vještice spaljivati.

Ali znate li nešto?
Vještice su inkvizitori iz straha od ljubavi žive spaljivali.
Zbog nečijeg straha od ljubavi i bijega od sreće vrijedi i takav kraj imati!

Autorka: Luna Hodžić

Fotografija: tumblr.com