Nikada je nisam sanjao ljutu

Sinoć sam zaspao sam.

Jutros se probudio pored nje.

Pristavio vodu za kafu i odvojio trenutak da je posmatram dok ključa.

Kako se pod vrelinom menja i dobija svrhu.

Ona spava u mom krevetu.

Iako zna da sam ga dobio na poklon.

Ona spava na mom polovnom krevetu iako zna da nikada neću ostaviti cigarete.

Da bežim od kuće kada moj brat i njegovi drugovi duvaju.

Da tada odlazim u obližnji starački dom i pijem u ritmu penzionerskih priča koje kriju isti mrak od kojeg bežim.

Ona će se propeti na prste i nasmešiti dok joj budem donosio doručak.

Iako zna da ne gledam televiziju jer ne verujem reklamama za deterdžent.

Da od mene slabo šta zavisi u mom životu.

Da zato ne kupujem stvari koje mi ne trebaju i pare trošim na autobuske karte i knjige.

Ona će se umiti u mom kupatilu i dopustiti mi da je gledam dok to radi.

Iako se od nje puno toga očekuje.

Da bude zadužbina podignuta u čast združenih napora njenih predaka da prevare smrt.

Da sme želeti samo ono što se može postići.

Ona će me jako zagrliti i poljubiti u vrat dok budemo vodili ljubav.

Iako je celog života slušala o jebanju.

Da je ljubav borba za moć.

Da se od brige posedi i dobiju bore, a stare stvari bacaju u smeće.

Ona će mi mahnuti sa prozora dok budem kretao na put za nigde.

Iako je učena da nikome ne veruje.

Da poverenje daju samo oni koji ništa drugo nemaju.

Da tuđe ne uzima i svoje ne poklanja.

Ona spava u mom krevetu.

Iako se opet budim sam.

Odvajam trenutak da posmatram kako voda teče dok je sipam u džezvu.

Stoji u njoj, nepomična, hladna.

A bila je vrela.

Kiptila je.

Autor: Damjan Unčević

Fotografija: weheartit.com

 

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.