25 feb NIJEMO LICE

Tmuran pogled ka njenoj bisti,
Sjajna što stoji na pijedestalu.
Gleda i osjeća, zaista nisu isti;
Niti će biti. Puna flaša na astalu.

Nijemi pokret grabi ju za vrat,
Diže ju k’ sebi. Osjećaj trnja u guši,
Opori ukus, drži se za rukohvat;
Pada dole. Svijet se lagano ruši.

Brodski pod, pod tijelom mu škripi,
Memljiv i star. Uvija se k’o bršljan,
Srce u grudima k’o vulkan kipi;
Za života traži razlog valjan.

Našao ga je! Eureka! Vaja ga glinom
Uma svoga. Zna,u njemu je lijek sreće;
Zaliće ga flašom,sa astala, svom silinom,
Sjeme ljubavi da proklija,od njega veće.

Pišem kraj, lik tu više ne obitava,
Onaj predašni. Neka nova fantazma
Podjaruje mu svijet alegoričnih snova,
Budna misao najzad mu prazna.

Autor: Mladen Đurić

Fotografije: weheartit.com