Nije više tu

Kada je umrla, tražio je da mu kupe onaj običan drveni ram kod Kineza. Tu da stavi njenu umrlicu i zakači na kuću. Pažljivo je uvukao umrlicu u ram, obrisao staklo prvo krpom, a onda i rukavom – kao da je to mnogo važno da zajedno dodirnu staklo njih dvoje – svako sa svoje strane.

Ona s unutrašnje osmehom na fotografiji, on spolja rukavom crnog džempera.

Posle mu je bilo smešno. Šta je hteo? Da sačuva papir sa njenom slikom. A nju nije uspeo da sačuva.

Obukao je crninu.

Bili su mladi pa nikad nije ni mislio o tome da l’ će nositi crninu kad umre. A valjda je nekako potajno verovao da on mora umreti prvi. Ne zato što je on tako nešto bolestan ili slab, nego baš zato što je ona bila tako živa i snažna.

Pa čak i onda kada se razbolela.

Kritično je bilo samo jedno popodne. Prva serija hemioterapije je prošla, lekari su rekli da je dobro i da sada samo moraju da sačekaju. Mesec, dva, pa kontrola. Kontrola je bila da se zamrzneš zbog rezultata. On se zamrznuo, ona istopila. I tako mekana i razlivena, prosula se zajedno sa tanjirom supe na pod.

– Pa ja ću umreti. Koliko je to glupo. – rekla je i zaplakala.

Sreća pa je ćerka bila kod babe i dede, pa nije mogla da vidi to. Majku koja se stopila sa šarama na tepihu. Legao je preko nje kao da hoće da pokrije veliku fleku i plakao. Plakali su oboje.

– Eto, vidiš koliko je glupo, čak i ti plačeš.

– Nije fer, dušo moja.

– Ne plačem ja zato što nije fer. Plačem što se nećemo još grliti, gledati, ljubiti. Jebi ga, sad mi žao što neću biti tu da ti opeglam košulju ili da pržim jaje na oko za doručak ili da odem na roditeljski sastanak. Neću više biti tu. Nikad.

 – Bićeš tu. Ti ćeš UVEK biti tu.

– To se samo tako kaže. „Nosićete me u srcima“. Bilo bi lepo da me umesto toga imate u dnevnoj sobi ili u kupatilu. Šta znam, na suvozačkom sedištu. Da nam skuvam kafu ujutro ili vežem Sonji pertle kad se sva zapetlja. Da joj pomognem oko domaćeg. Znaš kako uvek dobije peticu kad je preslišavam?

– Možda su pogrešili u nalazima? Da ponovimo, šta misliš?

– Ne mislim.

– Moramo da budemo jaki.

– Ti moraš biti jak duže.

 

***

Tri meseca kasnije školski psiholog je ušao u III-2 i zamolio učiteljicu da pusti Sonju Živković ranije sa časa. U hodniku joj je rekla da je tata došao po nju i da ima nešto važno da joj kaže.

 

Danima joj je pulsirala koža na obrazu, na onom mestu gde joj je tata spustio prste i rekao:

– Sonjice, moramo kući. Treba da ispratimo mamu.

 

Autorka: Srbijanka Stanković

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.