Nije bilo uzvraćene ljubavi, Jelena.

Nije bilo uzvraćene ljubavi u tvojim povratnim pismima.
Pišeš mi da je svet još nekako ceo, da se oporavlja, da živiš u zemlji povoja, gde glas se naroda još za utišane čuje.
Pišeš mi o propalom suncu niz februar, da je +18 gde je lani ležao sneg, da si griže savesti ponela prolećnu kolekciju, zgrožena zagađenjem tekstilne industrije.
Pišeš mi kako ostavljaš cigarete zbog riba u moru. Praviš se da je sve u redu sa tvojim plućima. Umrećeš, kažeš, svejedno od raka. I to si poslušala.
Pišeš mi kao da ta pisma ostaju u amanet svetu, kao da neću jedini ja svako slovo progutati i u svakom videti tvoje fetalne obrede u svim položajima.
I dugo se pitam, dok iznova čitam, zašto si veru u sutra prepisala.
Zašto meni pišeš o ratovima kad ja ni u jednom živu nisam sačuvao glavu.
Od gladi sam za bolje sutra mrtav i lešinarim u zemlji gde nikada u pravu nisi.
Nije bilo uzvraćene ljubavi, Jelena.
Svako je zasebno voleo.
Ti mene.
Ja tebe.
Još mi je smrt, umesto slika i knjiga, na poloci, na uzglavlju.
Ne uzvraćam ni ja tebi ništa.
U pismima smo samo dva brižnika za sveopšte dobro, prepešačili lične katastrofe i zastali nad nečim većim da se umirimo protegnuvši tu naš pospani altruizam.
Ja znam zašto bih se u juče vratio i ne bih nikada više smeo da ti priznam koliko me grobova čine praznim i uzdržanim da sopstveni ne iskopam. Još ponekad sebi oči vadim plakanjem. I budim se u ljudima kao da se nije dogodilo ništa. Veruju mi. A, ja nikoga ne bih da uznemirim poricanjem da sam dobro. Bilo bi i zlobno istresti svoje nesreće na troškama nesreća tuđih. Složimo se ponekad u tome da smo samo ljudi da bi mogli dalje da nastavimo.
Ne znam čime da ti uzvratim.
Dodir je kamen u slovima.
Slova su usmrtila il’ ljubila.
Ti bi bila, nešto starija u licu, da si ostala.
Ja bih te možda nešto više zaobilazio da smo bliže.
Ovako bar imam opravdanje zbog čega ti pišem na jeziku koji nećeš morati da kriješ od tog s kim deliš i noć i dan.
Reci da sam ti brat iz davno se raspale Jugoslavije.
A, ja ću se vrlo rado napraviti mrtvim ako ikada budeš sa njim ovde dolazila.
Ionako to mrtvom nikada nije teško.
Ja ću te poljubiti greškom, pijan, u nekoj drugoj.
I biće to davno.
I biće to dovoljno svakom od nas. Samo da znaš. I da znam. Samo toliko.
A, onda, kada budemo prestali da jedno drugom pišemo, iscrpli sve teme ovoga sveta, kada budemo došli do stepenika koji prethodi suštinski nama, bacićemo se pod ključ i završiti u fiokama kao nesigurni rukopis.
Znaj da verujem kako je ljubav stvarna, da se nikada ne prekida i da se samo zaboravlja do podsećanja.
A, zaborav nikada nije značio nepostojanje.

Autorka: Elena Ederlezi

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.