18 sep NEPOZNATOM
Život sam provela
ćeterajući o smislu istog
sa starcima razbacanim po gradu,
najčešće po parkovima.
Nasađenim na polomljene
klupe, pričali bi sa mnom o iskvarenim,
mladim, digitalnim
generacijama.
I o tome kako su život
proveli brinući o računima,
ljutnjama prijatelja i egzistenciji.
A trebalo je da žive.
Život sam provela ćaskajući
sa prijateljima uz gorku, jaku, uglavnom hladnu kafu
o Preveru,
Vodili smo čudne razgovore.
Raznovrsne.
Piljeći
u tavanicu mamurni, o Vama.
Govorili bi kako
ste samo fikcija.
Produkt moje dokolice.
I kako podhitno treba da počnem
da se bavim nekom umetnošću, moj gospodine.
Kako mi moje maštanje
ništa dobro neće doneti.
A ja im, velim, moj gospodine, da
treba da taj nos koji su zabili u moj život
premeste u neku dobru knjigu.
Prijaće im.
Shvatiće smisao mašte.
Često gunđam o Vama, moj gospodine.
Na slavljima kad me
zabrinuti rođaci ćuškaju
i kroz zube cede kako je moj
red da se udam.
Govorim kako me neko čeka, negde.
Ne znam gde.
Ne znam ni ko.
Znam da sam mu prva misao pre no što zaspi.
I da u nedoba mašta
o meni i srećnom
kraju.
Pričam o Vama, dragi moj gospodine
kad me pitaju šta me muči.
Kažem im da bih bila srećna da mi
je koji par cipela više,
i koja dilema i problem manje.
Ustvari, kažem im predomišljajući se
treba mi Šejn
tada bi me bilo briga za dileme,
a hodala bih i bosa.
Kažu mi da se zanosim.
I pogledaju me iskosa.
Tražeći mi manu: „Pa osim tog krivog zuba, tebi ništa, ama baš ništa
ne fali. Dečaka na ulici koliko ti volja!“
Fali mi, sada već kroz smeh kažem.
Oni znaju nastavak rečenice
i progunđaju kako mi nema spasa.
Onda podignem pegav nos, pa njime
param nebo.
Ono što vidite na nebu, moj gospodine, nije
trag aviona. To je
produkt mog nosa kada se naljutim
prijateljima koji
veruju
da postoje sirene i šumske nimfe.
Ali sumnjaju u tvoje bivstvovanje.
I zato, moj gospodine, želim
da te
što pre pronađem
da naslonim obraz
na to rame.
Da prvi put gledam u nebo bezbrižna.
Autorka: Jovana Kišica
Fotografije: pinterest.com
Nema komentara