Nepodnošljiva lakoća nedostajanja

I ne znam baš šta da ti kažem, sve teže je nebo pod kojim te volim. Dani su razmaženi dok krvavo se vuku činjenicama pretučeni. Ulica je katkad uska katkad preuska za korak koji bi da se pokrene, a i ja sam omrtvila nešto da misli podržim i istrajem.

Nedelja je. Nije da se ponavlja nego ni ne ume da ode. Ponedeljkom se tek zove svaka obaveza koja me guši. I opet sam, još jednom, posred nedelje upala u svoje rupe iz kojih tek provirim kako bih se razdrala nekom što je uopšte preskočio moju rascepinu dok na dnu iste ležim.

Ne znam. Odavno ne znam iako svakog dana doznajem sve više. Već dugo se ne lečim. Ne pijem lekove nade. Ne jedem ništa osim buđavog hleba dok čekam glupo nebo da konačno nešto kaže. Jer ljuta sam dok je nejasno tmurno – niti je svetla niti je kiše, a ja bih svesrdno htela da se na mene konačno vasiona svali istisnuvši sve što napolje neće. Eto, ponavlja se i zima. Oštra je kao i sve prve bez tebe. Prolazim bezdano gde si prolazio. Prepadne me po koje sećanje koliko ume da bude bledo. Sve i da ga bojim i šaram – i dalje ostaje mučno nestvarno.

Nema te.

nepodnosljiva-lakoca-nedostajanja-elena-ederlezi-blacksheep.rs

Ne dolaziš, ne govoriš i ne ćutiš – ćutiš sasvim drugde, drugom, daleko od mene. Ćutim i ja. Nikome o tebi i ne smem. Svi misle kako je prošlo i svi me pitaju kada će neko novi, kada će deca, kada ću da volim. Kao da ja to mogu, tek tako, sa nekim drugim. Ćutim i niko ne zna da zavrat mi još tvoj duh diše. I ne znam, ne znam baš šta da ti kažem a da ne ostanem sama. Zato vredno kopam svoje rupe nedostajanja dok plačem, još zbog tebe plačem. U to ne mogu da verujem ni ja. Godine me gaze, iz daleka me pozdravljaju one pitanjima otežale – šta ću kad se potpuno sama probudim za 35. rođendan. Šta ću kad u grudima jednom otkrijem koliko me samoća koju zahtevam nakon tebe u tri’es’ petoj boli. Šta ću kad mi nebo ne bude više teško već potpuno nezasnovano i šuplje, nebo niz koje moji strahovi vidljivo kruže, u krevet sa mnom ležu i po jutru me bude uplakanu. Da li ćeš onda u svojim sećanjima imati ljubavi za mene – za one proživljene dane u februaru, oktrobru. Hoćeš li se setiti osećajući one noći u kojoj si me zvao da mi kažeš da me voliš – mene, zauvek mene.

Nedelja je, nedelja je i ovaj mesec i ovaj dan. Sve teže je nebo pod kojim te volim, sve dublje tlo na kojem stojim, odmahujem i čekam. Preda mnom je svirepa praznina, a ja još mašem i prsim nedra.

Od svih tereta ipak mi nisu date oči, samo sećanja.

Autorka: Elena Ederlezi

Fotografija: pinterst.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.