(Ne)obična ljubavna priča

Ja sam Luna. Žena koja sama živi negdje u pustari Meksika. Ona koja je napravila ljubav od blata i potom je razbila u hiljade komada. Ona koja nosi šešir i kaubojke i u ljutnji se pretvara u pticu šarenih krila. Ona koja je shvatila da se ljubav može i mora dovesti do savršenstva i zato je zasukala rukave i od blata ponovo napravila plavookog riđobradog savršenog muškarca.

Više ne znam ni koliko je prošlo vremena otkako moja nova ljubav stoji u dvorištu kuće. Raširenih ruku u pozi Isusa fiksiran između kaktusa i začinskog bilja odolijeva teškoj klimi i neočekivanim iskušenjima.

Dani su prolazili sporo. Između obaveza u kukuruznom polju i lova na kojote, u sumrak bih sjela na trijem kuće i gledala u njega. Boje su se sporo sušile, jer ih je vjetar prebrzo isušivao pa sam svako malo morala da radim korekcije. Jela bih pečene kukuruze i smišljala mu ime. Više ni u ludilu neću ga nazvati nekim francuskim imenom. Francuzi su nevjerni ljubavnici. Pierrot je poprimio tu osobinu. Na kraju svakog dana odlučila bih se za drugo ime. A ujutro bi me dočekala nova pukotina koju bih morala da popravljam i bojim. I kojoti su se motali oko njega. Ptice su napravile gnijezdo na njegovoj glavi. Nisam imala srca da im ga pokvarim. Neka stanuju dok ga ne oživim. Onda će svakako jednim pokretom glave da im ga sruši. Bila sam strpljiva. Jer ljubav treba vrijeme. Ne treba brzati sa ljubavlju, onda je se brzo zasitimo pa počinju problemi, svađe i nevolje. Shvatila sam ovo kao početak naše ljubavne priče. Upoznavali smo se. Prišla bih mu sa kistom i bojama i slikala mu nebo u očima. Na usne sam mu cijedila jagode. A u kosu uplela sunce. I zamišljala kakav će oživljen da bude.

luna-h-blacksheep.rs

Onda je jednog popodneva neko zalupao na vrata. Otvorivši ih prvo što sam ugledala bile su srebrne mamuze. Na tren sam pomislila da je moj momak nekim čudom sam oživio. Jer mi se pogled izgubio u beskrajnom plavetnilu u kojem sam letjela šarenih krila, opijena najljepšim ljubavnim sokovima. U znak pozdrava skinuo je šešir. Pozdravio me, rekao da je bio u prolazu, da traži kojote koji mu stvaraju nemir, da je žedan i ako bi mogao od mene dobiti malo leda. Otvorivši frižder led sam prvo stavila sebi na čelo potom mu ga zdrobila u čašu. Zahvalio se i ispraznio čašu. Drobeći led savršenim zubima i usnama natopljenim sokom od jagoda progovorio je:

„Ako želite mogu Vam svojim kamionetom pomjeriti strašilo u kukuruzno polje? “

Pogledala sam u svog dečka. Izgledao je tužno sa tim gnijezdom na glavi, obojen uljanim bojama, ispucao na mnogim mjestima podsjećao je na planetu Zemlju u školskim udžbenicima. Moja vjera u savršenu ljubavnu priču bila je poljuljana. Više nisam sigurna da li zbog ovog od krvi i mesa koji me pronašao u ovoj pustari ili od činjenice da i se i savršena ljubav pokvari, ma koliko je čekali i nade i snova u nju upleli.

Odmahnula sam rukom i rekla kako je Strašilo tu da prepadne one koji slučajno do mene svrate. Sjedajući u kamionet osmijehnuo se i rekao da njega nije uplašilo i da će da svrati opet. Oblak prašine ostavio je mene i moju ljubav same usred pustinje.

Ako se vrati prije zime odvest ćemo ga u kukuruzno polje…

Autorka: Luna H.

Fotografija: tumblr.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.