NEMANjA DRAGAŠ: “SVAKI ČOVEK JE SVEMIR”

UMETNOST JE SAMA PO SEBI DISANjE, ALI TEK KADA SPOJITE VIŠE UMETNOSTI, ONDA ZNATE KAKO JE TO ŽIVETI PUNIM PLUĆIMA.

Nemanja Dragaš dobitnik je Vidovdanske nagrade na Akademiji umetnosti u Beogradu i laureat je više od petnaest međunarodnih festivala poezije. Najmlađi je član Književnika Srbije i najperspektivniji mladi pesnik. Njegova treća zbirka poezije „Obećani svemir“ u maju je ugledala svetlost dana, a 21.juna predstavljena je i u Narodnom pozorištu. O tome, kako je biti dobitnik, zašto Vrbas zovu Olimpom u ravnici, kako se oseća dok diše slovom, ali i kome je obećao svemir saznajte u narednom intervju.

Nemanja, budući da ste u poslednjem periodu dobili mnoga prizanja i da ste jedan od najnagrađivanijih mladih pesnika, da ste novinar da li biste imali nedoumicu šta sagovornika poput Vas prvo pitati? Kako biste je rešavali?

 

 

Nisam siguran, ali verovatno bih izbegavao svako filozofsko pitanje koje 3 minuta može pretvoriti u 30, sa tendencijom da nadmaši i to vreme. Šalu na stranu, volim, nekonvencionalna pitanja i isto takve odgovore. Stereotip je neprijatelj umetnosti i života, kao i monotonija.

Nedavno je i Vidovdanska nagrada stigla u Vaše ruke. Koliko jedna ovako velika nagrada znači jednom mladom stvaraocu?

 

 

Kao laureat Vidovdanske nagrade, osećam veliko zadovoljstvo i čast mi je što je moj rad tokom studija nagrađen i prepoznat kao kvalitet. Tri godine sticanja znanja i veštine iz oblasti dramskih i audiovizuelnih umetnosti na Akademiji umetnosti u Beogradu, neprocenjivo su bogatstvo za duh koji konstantno teži razvoju i vidi u tome i snagu i suštinu. Naravno, tu je još jedna godina studija. Status najstudenta katedre za Produkciju je svojevrsna motivacija za dalji napredak i usavršavanje na polju, prvenstveno filmske i pozorišne umetnosti.

 

 

Vidovdanska-nagrada

Ipak, najdraža nagrada Vam je sa Festivala poezije Mladih iz Vrbasa. Zbog čega?

 

Kada govorimo o književnom radu, nagrada Festivala poezije Mladih u Vrbasu se svakako izdvaja, jer je to jedan od festivala sa najdužom tradicijom, koji kvalitetom, prkosi vremenu i društvu. To je utočište pesnika, ljubitelja poezije i umetnosti uopšte, i sa potpunim pravom Vrbas zbog toga nazivaju Olimpom u ravnici. Na tom festivalu sam dobio 2013. godine i prvu nagradu festivala, ali i priznanje „Stanko Simićević“ za najmlađeg učesnika festivala. Time je čast bila dvostruka. U maju je izašla i moja treća knjiga poezije „Obećani svemir“, čije izdavač upravo Festival poezije mladih u Vrbasu.

Zbirka poezije „Obećani svemir“ 21.juna predstavljena je i ljubiteljima pisane reči u Klubu Narodnog pozorišta. Recite nam zašto baš „Obećani svemir“ u vremenu u kome je sve manje ispunjenih obećanja?

 

 

„Obećani svemir“ je moja treća knjiga poezije i književno veče u Narodnom pozorištu, na kojem je predstavljena, bilo je i samo obećano i poklonjeno svim ljudima koji su bili tu, kao i onima koji nisu. Više potreba nego datum. Više želja, nego vreme. Svaki čovek je svemir. Nesavršen, ali jedinstven, sa prostorom i vremenom za druge ljude. Obećani svemir je stanje duha, ali isto tako, upravo taj prostor i to vreme koje nam fali i za kojim tragamo, kako u nama samima, tako i u drugima. Neminovno, ljudi smo. Život nam se svodi na traganja i spoznaje, ali toliko malo znamo o suštini i smislu. Čovek vremenom shvati, da nam poklonjeno vreme prolazi u pogrešnim stvarima i da ga zapravo iz tog razloga, nikad nema dovoljno. Ipak, usudio bih se da kažem, da jedan istinski proživljen trenutak bezuslovnosti, vredi više od svakog otkucaja časovnika koji smo čuli i koji ćemo čuti. Jedan trenutak može sam da stvori svemir. Tražimo ga, ne čekajmo ga!

Prvu pesmu napisali ste u trećem razredu Osnovne škole. U pitanju je pesma o Vašem gradu Pljevlju. Koliko je Vaše rodno mesto ostavilo traga u Vašoj poeziji i kako je uopšte izgledao prvi susret sa stihom?

 

 

Da. Među prvim pesmama je bila i ona posvećena Pljevljima i napisao sam je prilično davno. Radilo se o konkursu na zadatu temu. Međutim, Pljevlja, kao takva, nikada nisu bila moje nadahnuće. To su prvenstveno ljudi, vreme, emocije i trenuci. Život i bezbrojni izuzeci nepisanih pravila. Iskonski kontakti sa životom, pre nego kontakti sa stihom, pokrenuli su lavinu. Ne pitajte me tačno kad, kako i zašto.

naj-student

U pesmi Menažerija u jednom stihu kažete: „Ne vraćaj me tamo gdje ne dišem slovom“. Budući da samo slovom dišete, gde pronalazite vazduh za to disanje?

 

 

Disanje slovom je jedan od najčistijih oblika postojanja i upoznavanja dubina i visina života. Svega onoga što ispunjava prostor od dna do vrha. Duboko verujem u moć pisane i izgovorene reči, kao i u tišinu. Poezija je najglasnija tišina duše… biće koje diše mislima i katkad se pretvara u predugo čekanje i ispraćanje vozova svakog našeg malog svemira. Shvatimo vremenom da najčistiji vazduh udišemo na tim peronima…

Činjenica je da danas sve manje ljudi čita, ali zato je sve više onih koji pišu, laku literaturu i sebe nazivaju književnicima. Nemanja, kao najmlađi član Književnika Srbije, recite nam, šta je najveći problem sve manjeg čitanja, a sve većeg pisanja i izdavanja dela lošeg kvaliteta?

 

 

Čitanje nikad nije bio problem. Čitanje pogrešne literature, loše napisane i skrojene po meri čovekovih plitkih želja, svakako jeste. Nikada ne treba pisati samo ono što ljudi žele da čitaju. Ako posmatramo književnost kao okean, jasno je da je i sam pogled na horizont privilegija pogleda, a ne isključivo vida, ali taj pogled ne garantuje za vodu ipod nas. Bezbroj opasnosti, predatora i pomor riba zbog raznih štetnih materija, neminovno će rušiti iluziju. A umetnost je konstantna vera u iluziju, u smisao, u horizont. Kada smo bili deca, upoznali smo je kao maštu. Sa godinama treba rasti u sve veće dete. Književnost koja nas ne menja, ne navodi nas na maštu, na razmišljanje i spoznaje, nije umetnost. To je puko podilaženje čoveka čoveku, koji uvek bira lakši put.

Osim poezije, uspešno se bavite i produkcijom. Student ste treće godine na Akademiji umetnosti u Beogradu, a već ste mnogo doprineli izgledu mnogih naših filmova i pozorišnih predstava. Koliko Vam u tom poslu znači i da li Vam pomaže disanje slovom?

 

Smisao života i umetnosti za mene je uvek bio u sinkretizmu i u dovoljnoj količini slobode… u spoju raznih vidova izražavanja, stvaranja, postojanja. Umetnost je sama po sebi disanje, ali tek kada spojite više umetnosti, onda znate kako je to živeti punim plućima.

Nagrada-N.V.

Ukoliko bismo posmatrali poeziju kao građevinu, a produkciju kao način izgradnje, čemu bi Vaš život bio sličniji i zbog čega?

 

 

I poezija i produkcija su vidovi izgradnje. Građevina je čovek. Čar je u načinu gradnje, izborima i optimalnim odlukama koje donosimo. Kada to shvatimo, neće nam biti žao što nikada nećemo završti tu građevinu. Sav taj rad na našem duhu, vrednost je koja ne poznaje cenu.

Jedni govore o tome da se talenat rađa, drugi kažu da se on nasleđuje, a postoji i oni koji tvrde da se on stiče zrelošću. Nemanja, šta Vi mislite o tome, da li je Vaš talenat rođen, nasleđen ili stečen?

 

 

Ja to posmatram ovako: Čovek se rađa sa talentom. Taj talenat spava. Život izaziva čoveka na jedan ili drugi način. Taj talenat se budi. Čovek se spaja sa životom, talenat ga razvija, on razvija talenat i žive srećno do kraja zajedničkog vremena.

I za sam kraj, kažite nam neki Vaš stih. kao poruku našim čitaocima.

 

 

Ne grabi po površini duha , izgradićeš zid.
Ne kopaj u dubinu duha, naići ćeš na zid.

Ne gradi kuće na krovovima, srušićeš zid.

Misli kao kamen , progutaj sve, postaćeš zid.

Slađana Bušić

Fotografije: Nemanja Dragaš

1 Komentar
  • Džoni
    Objavljeno 17:13h, 04 januara Odgovori

    Čime neko ko je najmlađi član UKS-a treba da zasluži promociju zbirke u Narodnom pozorištu? Gde onda treba da promoviše zbirku onaj ko je malo stariji član? U Narodnoj skupštini?

Ostavi komentar