Nemam ništa sa tim

 

Odričem. Nemam ništa sa osobom koja piše sve ovo.

Neću da snosim nikakvu odgovornost.

Posle treba objašnjavati gnev i šta se to sve u stvari htelo da kaže.

A znaš kako ona ume da bude ljuta.

Često se uhvati prošlih tema i onda nas sve, i mene, do iznemoglosti ubeđuje kako nema više takvih ljudi kao što je bio Miroslav Antić. Kako više niko ne bi bio tako plemenito lud da kupuje u ribarnici one još uvek žive ribe samo da bi ih vratio u Dunav.

Ona gleda crno-bele neme filmove i kune se da je bolje tako, kad ljudi ne govore. Onda objašnjava kako tu samo možeš da vidiš šta ljudi čine. I da je tu sva istina. A kad govore, to obično nema baš nikakve veze sa onim što čine.

Uvek nešto kritikuje i nikad ne dozvoljava da je prekineš. Upada ti u reč i priča kako je sve pogrešno. Čak i za to njeno govori kako ništa ne valja.

Onda svaki put obećava kako više neće ni da piše. Kaže: „Lepo ću sve da spalim, pa će se taj dim možda rasuti po svetu i možda neko i uspe tek da nasluti, nikako i da razume, šta se to u stvari htelo. Ovako ne vredi. Ljudi stalno govore da treba da se pomirim sa svetom. A nisam ja u zavadi sa svetom. Samo mi je nekad žao. I ne mogu sve to da prihvatim“.

Čita Kiša i raspravlja se sa nekim knjigama.

Ne plače nikada. I ne psuje.

Htela bi da se izvini nekome, ali o tome neće da govori.

Teška je.

 

miror_blacksheep.rs

 

Sve nekako radi u inat. Inat života. Životu i inat.

Ne mogu da se stalno objašnjavam.

Govorim joj da napiše nešto lepo, a ona mi se podsmehne svaki put i pita „A o čemu to?“

Ne čita novine i naziva ih manifestom ljudske nepismenosti.

Ne gleda televiziju i govori kako je od kulturno-zabavnih programa ostala samo zabava. I to nekulturna. I crna hronika. Kaže da joj za to uopšte ne treba televizija. Ni novine.

Izbegava ljude. Kaže da ako uzmu još to malo što je ostalo, onda čak više neće moći ni da piše.

I onda obećava da neće više nikad da piše.

Kaže da će početi da radi kao čistač ulica. Treba grad da zasluži ime koje nosi.

Neću ništa više da imam sa njom.

Stalno džangriza i svađa se sa samom sobom, sa inspircijom, sa uspomenama.

Isteruje ih iz svog doma, a onda im se opet iznova i iznova umiljava kad ostane sama.

Jer onda počinje da sanja.

I nisu uopšte strašni ti snovi.

Nema razlike među ružnim i lepim snovima. Razlika je u buđenju.

Tako bar ona kaže.

Ja ništa ne razumem. Zato sledeći put kad je sretnem, odmah ću joj reći. Neću joj ovaj put dozvoliti da me prekine. Lepo ćemo se rukovati i svako na svoju stranu. A ako to ne upali, odmah ću početi da čitam novine, pa će sama da ode.

Neću ništa da imam sa njom.

 

Autorka: Marija Čalić

Fotografije: free-hdwallpapers.com, sipandwhine.com

Nema komentara

Ostavi komentar