Neka anagram odigra tvoju ulogu, a nom de plume moju.


Te 1981. Kapor je osmislio uloge, prepustivši nošenje istih kao svojevoljni čin unapred osuđen na propast. Nisi morao da prođes audiciju, ne bi li dorastao ulozi Une i Babića. Dovoljna su dva bića, generacijskog jaza, koja prkose realnom svetu, gradeći zajednički mikrosvet. Ležala je na njegovim grudima i svi njeni strahovi i očajanja bi nestali u tom osećaju sigurnosti. Ljubav ne prašta sopstveno zarobljivanje. Tada boli u stomaku, steže u grudima, vrišti u glavi i traži izlaz. I šta ostane?
Ostane uvodna špica ispisana stihovima, koji su kod one naše igre,
Ostane nedodeljen poljubac pred put,
Ostane ulica i prazno mesto na početku nje,
Ostane „istrči na poljubac“ na ono naše mesto,
Ostanu srca od papira u stanu, da ih nađe neko drugi,
Ostane onih „još 2 minuta“ u kojima je satkana snažna emocija,
Ostane moja slika u tvom novčaniku,
Ostane pevanje pesama dok napuštamo grad,
Ostanu nadimci koji su sebično rezervisani i nikada data dozvola drugima za upotrebu,
Ostane i stane knedla u grlu pri izgovoru tvog imena,
Ostanu slike vođenja ljubavi,
Ostane Beograd,
Ostane zagrljaj i laku noć, noćas mene sanjaj,
Neke želje i vizije, neizrečene reči,
Hod po kaldrmi, gde je sve počelo, a tu se i završilo,
I izvinjenje ljubavi zbog izdaje završnim činom, uz traženje oproštaja, da je to bio jedini način spasa unapred režirane propasti.
„Jebote, jednom ćeš reći, on je mene voleo!“
-Da li si?
Prazno je i grozno, tako je posle svega.


Una

Autorka: Anđelina Popović

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Ostavi komentar