Ne želim da se objašnjavam

Pa šta ako se nešto bitno dešava i ako je pun grad, ja ne želim te gužve, puno bezličnih lica i providnih pogleda. Ja ne želim da peglam majicu i da je sparim uz suknjicu; ne želim da imam mrtvu frizuru i da mi je svaka dlaka na mjestu samo zato što će me vidjeti puno ljudi. Ne mogu ja te gužve, ozbiljno ti kažem. Bolje me vodi negdje utorkom, krajem mjeseca, kad je grad pust i kad se niko ne šeta pa da mogu da žvaćem žvaku i duvam balone. Ili možda u zoru da sanjiva gledam nebo sa smotanom kosom na vrhu glave i da ti jako stisnem ruku jer se osjećam živom.
I nemoj me, molim te, voditi sa tim tvojim drugovima da subotnje večeri kvarimo razgovorima o politici i kako je to jedini način da se svijet mijenja na bolje. Probala sam, ali ne mogu da objašnjavam zašto vjerujem da svako vlastitom promjenom dovodi do globalne. Molim te, nemoj, ne mogu ja te politike u tolikoj mjeri. Naročito ne u vikende.
I nemoj me ljeti voditi da se pržim po plažama, zato što to svi rade. Ne mogu ja to cjelodnevno mrcvarenje na suncu. Daj nekog debelog hlada i koktela. Ljeti se gleda izlazak i zalazak Sunca, ono između se ljenčari u hladu i razmišlja o životu i ljudima, a noći se vole i njima se voli.
I nemoj me voditi da se družim sa ljudima koji će me napadati kako veganskom ishranom, ne unosim dovoljno vitamina. I koji će čak i nakon mog detaljnog objašnjavanja da pitaju – A B12? Ne mogu ja to, ali stvarno. Bolje mi daj onih ljudi s kojima ću da kuvam večere i ručkove u šerpama na tufnice i da razmjenjujem recepte; ili da pričamo kako prepoznati da je avokado dovoljno zreo i zašto su bolje banane sa pjegicama.

duska-kovacevic-blacksheep.rs
I nemoj me tjerati da objašnjavam zašto sam neki četvrtak u sred mjeseca spakovala kofere i otišla na more, a tebi ostavila samo poruku. Kako zašto, pa hoću šum talasa, let ptica i beskraj da pijem sa prvom kavom; da mi vjetar mrsi kosu i prevrće stranice knjiga; ne mogu ja da slušam taj jutarnji stres radnim danima i vapaj za vikendom. Pa nemoj me pitati, ne mogu ja to, molim te.
I nemoj me pitati zašto nekad samo ćutim dok ti ne znaš šta mi se dešava. Pa kako zašto, ljudi me isprazne, ostanem bez riječi i onda samo čitam knjige da se napunim. Nemoj da se ljutim.
Nemoj se brinuti ako u jednom danu pojedem hrane koja je dovoljna da nahrani četvoročlanu porodicu, dok sledećeg dana jedem kao dijete iz afričkog plemena, nemoj, molim te.
I nemoj me pitati kako ne znam šta ću raditi desetog septembra prije podne. Ne mogu ja te tolike planove, naročito ne detaljne. Radiću kako se osjećam.
Možemo mi sve to tako, ali nemoj me tjerati da se objašnjavam. Ne mogu ja to. To sam sve ja. Takva sam i ne objašnjavam se. Možeš me upoznati, voljeti ili ne, ali ne pitaj me zašto sam to ja.

Rekla sam mu, sve sam mu fino rekla!

I dodao je kratko – Hajde dobro, ali nemoj pretjerati sa tim minđušama i tetovažama, šta će mi baba reći kad te odvedem kući.
Nasmijala sam se i pokušala da dadnem smisao njegovoj babi u svom životu.
Pa ok, da nije nje ne bi bilo ni njega, nije da je beznačajna.

Autorka: Duška Kovačević

Fotografija: tumblr.com

1 Komentar