Ne smejemo se kao ranije

– Je l’ ti shvataš da se niko tamo nije smejao?

– Da. Tek sad kad kažeš, shvatam.

– To je strašno. Imamo po trideset godina, a kao babe u penzionerskom društvu. Ne smejemo se kao ranije.

– Dobro, nismo klovnovi da se cerimo kao pre deset godina.

– A što nismo? Šta ima lošeg u smejanju?

 

Postalo je normalno ne smejati se.

Društvo je toliko usmereno na: pozitivne misli, optimizam bez kraja, pozitivno roditeljstvo, pozitivan pogled na svet. A jedan pogled na čoveka otkriva nam samo negativno.

Pesimisti tvrde da su realisti. Kažu: nije prirodno biti stalno nasmejan i srećan. Kažu: to je imperativ kakvog se ne moramo pridržavati. Svet je opasno mesto, bez mnogo razloga za smeh. Pomalo je i sramota kad se nasmeješ, jer: nema posla, poskupele su pelene, deca vrište, rata kredita pojela pola plate.

Ne vidim zašto moram pričati samo o problemima za stolom punim prijatelja. Srpska kolektivna terapija. Sednemo pa se takmičimo kom je teže. Nasmej se, boga mu, nije valjda da ti usta služe samo za prežvakanje jedne te iste muke?

(Nisam glupa. Problem kad stoji, problem postoji. Al’ šta imaš od toga što kukumavčiš? Ne moraš da se zevzečiš, ali ako si već došao među ljude – nasmeši se malo. Dozvoli sebi taj luksuz.)

Uvek se setim moje babe koja nam je govorila kad smo bili mali: „Ne smejte se toliko da posle ne plačete!“ i od te balkanske umotvorine mi se momentalno smuči. Pa dobro, majku mu, što da se smejem, ako nije SKROZ i do daske?

Možda sam zbog toga odrasla opirući se i otimajući od pomisli da će mi neko oteti sreću samo zato što je imam. Pa sam se smejala.

Pitajte koga hoćete koja je prva stvar kada pomisli na mene i svi će vam reći isto. (O)smeh. Oduvek sam valjda takva, vedra priroda. A zapravo, godine su lepo izoštrile sliku i sada je (čak i meni!) sasvim jasno da sam ja samo lepo upakovana melanholija  u dva reda zuba. Melanholija koja ne ume te zube da naoštri i pokaže. Samo se, sirota, smeška. Kakva bih ja to žena bila da nisam sva u suprotnostima?

Vraćamo se kući iz velikog društva, brzog koraka, sporih misli. Bez osmeha, koji se ipak iscrta na licu kad shvatim da se ja i dalje smejem. Čak i u ozbiljnom društvu.

Autorka: Srbijanka Stanković

1 Komentar