04 mar More ne možeš preći gledajući vodu

Mornar se vraća. Njegov osjećaj je usmjeren ka tome da  ponovo nauči hodati.  Osjete se izgubljeni zvuci mora, koji poput neke izgubljene muzike traže svoje note. Sakrivene su svuda  u oblacima, preko planina i nemira. Znam da sam jednom obećala da ću mu pomoći ako počne nestajati uz talase. Pravio je paniku, bojao se svega što je donosilo lažno vještačko i nikad usklađeno talasanje vlastitih bolova. Rekao mi je da nikad neće moći postati poput mene. On nosi u sebi svu onu gorčinu teških stvari i usporenih dana.  Puštam ga da pada. Neće moći da okrene već uništen sat i da ga vrati na početak. Sjećam se da sam negdje čitala, kako su satovi bitni u našim životima. Jednako kao i korak. Oni te opominju na svaki korak koji trebaš načiniti. Jednako su teški kao oporo vino. Govorio mi je kako je čitao u nekim knjigama da je čovjek obdaren razumom i stvaralačkom moći da bi umnožavao ono što mu je dato, ali dosad on nije stvarao, već rušio.

Prolazili su pokraj one iste kuće, što ljubi more i nebo. Ona je zatvorila oči. Ispred nje je bilo slikarsko platno. Trebala je naslikati „savršen“ portret. Postoji li uopšte savršen portret? Da li su boje uvijek tako vedre i jarke kakvim se čine?! Mislim da nisu. Kovrdžave lokne su se nježno udvarale zrakama Sunca. Fascinirala je njena osjećajnost, otvorenost i strah od patetike.

„Znaš, danas sam mnogo čitala.“

„I ja mnogo čitam. Najčešće čitam uz dvije, tri čašice vina. To je jedini način da otkrijem sve ono što je godinama potisnuto u meni.“

„Ti nikad ne plačeš?“

Plačem i ja ponekad.  Tako što ponesem sve moguće kišobrane da se spasim od nabujale oluje. Ponio sam gromobrane da se zaštitim od nemira i grada. Nisam imao strah niti bilo koju vrstu bojazni. Htio sam da definišem vrstu zaštite koju sam tražio. Ljubomora me uništavala. Nikad nisam mogao da shvatim kako ljudi dopuštaju da neke tajne, riječi i djela rasipaju oko sebe. Ne umijem da se zaštitim od takvih. Sanjao sam o nježnosti. Bila je daleka, nedostižna i ponekad teška kao oluja. Nisam podnosio sredovječni oklop. Vjerovao sam da će nježnost ostati mlada, ovaj put zauvijek. Siguran sam da ne treba nikad otkriti sve što posjeduješ. Ti imaš tu tajanstvenost koja opčinjava sve oko tebe.  Strašno sam se ljutio kada sam gledao u to lice i mislio kako ono danas pripada svima. Ti možda danas ne znaš kako da zaštitiš svoj mali svijet i nisi dovoljno jaka da stvoriš neki novi izmaštani zid.  Uzmi svoju omiljenu knjigu, ponesi mnogo vina na obalu i crvenom maramom pokrij oči. Onda ćeš osjetiti dodir mora, miris jutra i kraj mračne noći. Nije u redu da stalno analiziraš kako je život strašna mučna i nadasve čudesna tvorevina. Kad budeš spremna da se obraduješ vlastitoj patnji, imaćeš snage da produžiš trajanje sreći.  Ljudi uvijek ne stvaraju tako divne stvari, većinom ih ruše. Samo što taj rok trajanja nekom dođe prije ili kasnije. Nije važno! Ovaj talas se možda više nikad neće pojaviti, ali će u trenutku ostaviti utisak kao da je jedini na svijetu. Znam da te boli sve to. Nekad će se desiti da dođe novi talas i poništi prethodni.  Nećeš moći da zaboraviš prvi utisak. Zar misliš da ćeš uvijek gledati u iste oči? Tvoj niko će možda jednog dana poželjeti da bude tvoj neko.  Kafa se ohladi, emocije se prehlade, cvijet se osuši čekajući svoje novo proljeće. Ljudi se kvare, čekajući da učiniš par koraka. Biće im ispod časti da te zamole za još jednu priliku. Ti ćeš morati da naučiš da osim obične prehlade, čovjek redovno ima prehladu načinjenu od emocija. Važno je da naučiš da ne možeš svaki put čuti kad neko diše. Zato zatvori oči, nemoj da sudiš o ljepoti po viđenju već po osjećanju.  Lakše će ti biti ako ponovo naučiš hodati, disati i jesti. Počni živjeti!

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: tumblr.com