Ne brini, ako ti je lepo, umišljaš, draga!

Nepoznata žena mi kaže: živite lepo taj život kako umišljate. Sretno! To danas dobiješ kad vikneš glasno da je ljubav jedino što umeš i razumeš. Stranci i znanci ti lepe etikete:  ako ti je lepo, umišljaš, draga!

Život je vaga, ali retko ko ume tu ravnotežu da ponese. Svi bismo da sednemo na onaj tas gde sija sunce. Da nam je stalno lepo. Za to ti treba druga strana, a na njoj čuda koja te hvataju za gušu.

Život je kao dečija klackalica. Svi bi da budu gore, visoko. Nasmejani. Samo, ako si gore, to znači da je ona druga strana teža i da te visoko drži sve ono zbog čega bi da plačeš. Ko to razume, taj se stvarno igra. Ostali samo kažu da sve lepo umišljaš.

Nedostaju mi vremena kada smo stavljali celo svoje srce u čestitke za rodjendan. Pisali smo jedni drugima stvarne, iskrene želje. Umišljali smo i izmišljali. Maštali. Danas se ponekad osećam usamljeno kad vidim koliko su svi postali gorki. Kako nam je lakše da se malko stisnemo i da stanemo u kalup koji su nam dali. A glupo nam je to!

Izedem ti život ako ga nisi umislio!

Ako ga sam ne smisliš, ako sam ne izmisliš, drugi će umesto tebe. Gde je lepota u šablonskom i mehaničkom hodanju po utabanim stazama? Završi školu, maturiraj, upiši faks, diplomiraj! Nađi posao koji ne voliš. Nađi kolege na koje se žališ. Nađi dečka, kaži „DA“, rodi dete. Kukaj na svakom koraku kako si umorna. Kako ne možeš više. Posle, kad se vratiš na posao, udvostruči kukanje!

Radi sve što treba, samo nemoj da umišljaš da ti je lepo!

Nemoj slučajno da radiš nešto za sebe. Nemoj da češljaš kosu kao da si dete. Zaboravi na gumene bombone, toplu kafu i ćaskanje sa drugaricom. Izbaci pivo iz frižidera, izbaci smeh iz upotrebe. Nemoj da si slučajno blesava pa da se zaljubiš u svog muža! Pa on je samo muškarac. Isti je kao i svi drugi! Ne umišljaj da si srećna, jer su ti deca zdrava i razvlače osmeh na licu kao tvoja baka nekad kore za pitu. Budi ljuta i ljubomorna! Ko je još video da mu je ovde lepo?!

Sramota me je bilo kad pročitah „sretno“!

Napisala sam kako se najbolje od ljubavi raste. Kako nas samo ljubav čini snažnim. Kako mušku decu treba da mazimo. Kako smo blesavi ako mislimo da postoji bolja tehnika, bolja metoda, ako postoji ma išta bolje OD LJUBAVI.

Samo umišljate, reče mi strankinja. Pa dopisa „sretno!“ Kao da sam pošla na dalek put, negde u neku zemlju Nedođiju, u neku ustanovu u koju zatvaraju sve one što umišljaju i izmišljaju. Beše me sramota, ispalo je da lažem. Malo druge, malo sebe. Malo sam se, što ono kažu, živa pojela.
 Dva dana sam grickala svoju dušu kao slatke krofnice.

Al’ posle sam se setila da to ionako nema veze. Da život jeste ono što umisliš i za sebe stvoriš.

Da je život ono što stvarno živiš.

Gledala sam dokumentarac o jednom neverovatnom čoveku. O pesniku, scenaristi i reditelju. O ocu i suprugu. O nekome ko se peo na Himalaje. O nekome koga je bolest prikovala za kolica. Ne može da se pomera, ne može da diše, ne može da govori. Sve umesto njega rade mašine: respirator, kolica, očni kompjuter. Jedino što može sam jeste da oseća i misli, da oseća i misli. Da oseća i misli. Da želi da živi. I on stvarno živi. Pomoću očiju i kompjutera je napisao roman i scenario za film. Umesto svojim glasom, vodio je snimanje i režiranje filma glasom svog kompjutera. Izrodio sa svojom divnom ženom petoro dece. Sedeo na obali okeana sa šakama na kolenima i osećao svaki dodir svoje ljubavi. Osećao i mislio. Osećao i mislio.

Čujem svoju strankinju sa Interneta: on je to umislio, draga! Vidiš da ne može da se pomera, ne može da govori, ne može sam ni da diše, pobogu!

Ali može da voli i živi. I opet, sve što je uradio je mnogo više nego ti. Ti samo komentarišeš tuđe umišljene živote na Fejsu.

Šta da ti kažem osim: „Sretno!“

Autorka: Srbijanka Stanković 

Tags:
,
Nema komentara

Ostavi komentar