Naš hodnik

 

 

Ne vredi da me zoveš. Ja sam sva lepa mesta obišla. I videla prazninu.

Čak i kad spustim glavu u šake, ona me boli.

Neko će reći da je ovo ženska pesma.

Ali ona ne peva kao onaj čovek posle rata. Ili peva baš kao on.

Malo bele jutarnje rose.

Hodnik u našoj kući je dugačak.

Kad sam bila dete, meni se činilo, baš svaki put, da ću, kada stignem do kraja, ugledati sunce.

Danas tamo stoje stare cipele.

Svedoci pogrešnih skretanja.

I sijalica ne radi svaki put. Ne znam da li to ima neke veze sa vremenom. Ili nečim mnogo ozbiljnijim.

Nema porodičnih slika. Mi ne glumimo srećnu porodicu.

Mi ne glumimo.

Samo nekad kad nas zgrabi ulica.

Dugačka. I prazna. Bez sunca. Kao onaj hodnik.

Nemoj da me zoveš.

Gledam te iz praznine.

Rizikuješ da zaledim sve tvoje vatrene pokušaje da nasmeješ krpenog lutka.

I odakle tebi uopšte ta igračka? Kako se samo usuđuješ da me podsećaš?

Uskoro će sneg.

Možda te vetar natera da razumeš ptice u meni.

 

nada_blacksheep.rs

 

 

Autorka: Marija Čalić

Fotografije: blogspot.com

Nema komentara

Ostavi komentar