Naposletku

Sve je počelo ’dissom’ Sveta odraslih. „To je isto Nedođija (uverlia se posle nekog vremena… i ljutito je govorila), samo je, za razliku od one prave, u ovoj sve nekako (zlo i) naopako!”

U njenoj je prirodi bilo da da šansu novim nepoznatim svetovima, nadajući se da će biti iznenađena lepotama koje oni kriju. Tako je i bilo. Za svaki slučaj, ponela je sa sobom pozamašne zalihe vilinske prašine – da joj se nađe. Jedan deo namenila je tom Svetu, a drugi, znatno manji, ali dovoljan, sačuvala je za sebe. Obožavala je vilinsku prašinu, tačnije, obožavala je njenu moć da pomogne, uteši, usreći, da snagu…I zato što je volela sebe, odvoji  pažljivo –  “prstohvat…dva…tri…samo za mene…ako zatreba…a zatrebaće”.

Njena poseta Svetu odraslih započeta je jednog  proleća. Udahnula je, najdublje što je mogla, sve mirise, nade i snove… Opet kreće, pomislila je… Moje omiljeno godišnje doba… I verujem, ma znam, da sam Na korak do tebe (obraćala se jednom, jedinom, samo njenom snu). Ali #realnost.

I čemu da se nada jedan sanjar, jedna Izbeglica iz besmisla, u svetu u kome je pravilo da Ignoracio pobedi racio u svakoj trci, u svakoj traci, u svim disciplinama. Znala je od ranije da nije uvek sve ružičasto, a ni crno. U životu uglavnom dobiješ Od svačeg po malo.

Rečnik 21. veka, koji je nekoliko puta pročitala (pripremajući se za ovu pustolovinu) gotovo je znala napamet. Iako je želela da veruje da nije tako – reči tog rečnika u ovom svetu dobijale su obrise, a zatim oblike, i na kraju otelotvorenje – bile su stvarnost, bile su istina. Nije više bilo svrhe verovati u suprotno. Kakva Umetnost usiljenosti! – u neverici bi posmatrala taj svet i tužne lutke, koje su deo njega. Sve sami Krugovi i cirkusi!…Krugovi…I cirkusi…I neka…ili neki SNS…Iznova i iznova…Krugovi od kojih vam pozli, i cirkusi čije vas predstave ne zabavljaju, ne čine vas srećnim…naprotiv. Tužne lutke. Tužni klovnovi. Publika je umorna. Iscrpljenost čini da publika za sve to krivi Te (neke) zvezde – Krive su zvezde, jeste…to je problem – sa ozbiljno ispraznim licima uveravaju jedni druge.

Nasmejala se (sebi, u sebi) – Hm, ovde nećeš naći smisao. Ne vredi da govoriš – A da (ne)okrenemo na igru malo, mhm?… Znaš da ne vredi, odustani. Izgovarala je ove reči glasno, samo da bih ih čula tako, kao da ih izgovara neko drugi. Neko ko ima snagu da je uveri da je (stvarno) bilo dosta.

Sedela je na jednom uzvišenom mestu – vrhu neke planine ili na krovu neke zgrade – više nije ni bilo bitno, jer je odatle taj svet videla jasno, kao na dlanu. Sedela je tamo, džepova punih (one očigledno) bezvredne prašine, mlatarajući nogama kao dete kome je postalo dosadno, a onda je shvatila nešto…nešto čemu se nije nadala. Shvatila je da je svim tim što vidi, ona, u stvari, fascinirana. Ta Fascinacija (ne)običnim, konačno je sklopila sve kockice u glavi, je smisao…smisao ove posete.

Osećaj uzaludnosti i razočaranosti je napušta… Počinje da se smeje…prvo tiho, pa sve glasnije…veoma glasno – oslobađajuće glasno.

A onda ustade… napravi jedan korak, pa još jedan, pa zamahne krilima…Melodija jedne pesme je ispraća, dok ona pevuši reči: …Da ću u po reči stati, da se neću osvrtati…nikada.

I odlete u neku novu avanturu.

Te Zvončice – čudna neka stvorenja.

Autorka: Zvončica

Fotografije: favim.com

Nema komentara

Ostavi komentar