Namotaji srca

Biću ti: voda, vatra i svi elementi onoga što ti je sveto. Kao u istrošenoj i izbledeloj pesmi: kurva-svetica. Sećaš se, jednom si rekao kako si dopisao na jednom zidu to „svetica“, samo da ispraviš sliku o meni. Kao da nisi znao da meni nikad nije bilo potrebno ispravljanje, već samo da me TI pogledaš.

Jednom sam pričala pripita kako me je neki momak ljubio samo da bih videla sjaj u tvojim očima. Ti si umesto ljubomore odigrao kul, ćutao si i smeškao se u stilu „Dobro je, devojčice, nemoj više lagati. Znam da si zaljubljena u mene. Znaš da ću te oženiti.“

Jednom sam ti dala makaze u ruke i rekla: „’Ajde, šta me gledaš, seci!“ Mislila sam na svoju kosu i na neizvesnost koja je među nama rasla. Šišao si mi pramen po pramen. Nisi me nijednom pogledao u oči. Posle te večeri imala sam najlepšu frizuru i nepresečeno čekanje.

Jednom smo se smejali isprekidano, pokislo i zlatno. Naše su usne bile preblizu za drugarska ćeretanja, al’ ih nismo približili do poljupca. Oči su se ljubile.

Ti misliš da sam ja zaboravila onu noć kad sam preležala na krevetu pored tebe izgizena zbunjenošću, mladošću i ne-poljupcima. Kiša je počela da pada pred zoru, ustala sam da zapalim cigaretu i gledam u jutro što se budi zajedno sa tim filmskim klišeom.

Pljuštalo je, u stvari, jednako jako kao što su po meni pljuštali tvoji pogledi. Tvoje ruke su samo na trenutak bile na mom licu. Taj dodir je probudio sva ova strujanja što još uvek bruje u meni. Vibriram po tvom taktu.

Jednom ću se verovatno sećati svega kao kroz maglu, ali sada je sve što o tebi znam tako jasno. Dišem te. Dišeš me.

Zbog tebe, ova se ljubav pretvorila u vreteno. Vrti se i namotava: poglede, sećanja, muziku, zagrljaje, ljubljenja. Tu se negde sada namotavaju dečji prstići, vriska, postoperativni bolovi i oporavci, naši indeksi, platne kartice, krevetići za bebe, zvečke, flašice, cucle, zdravstvene knjižice, neka venčanja, krštenja, rođenja, robot-kolo i meze, planinarenja, u(z)dasi, trčanja, (bez)briga, popodnevne dremke, pozorišne premijere, knjige u tvrdim koricama, duša u mekom povezu.

Tu se namotavamo jedno na drugo. Na ono dvoje klinaca što leže jedno pored drugog i kriju drhtaje iza osmeha. Obučeni. A ogoljenih srca. Što kucaju.

Autorka: Srbijanka Stanković

Izvor fotografije: Unsplash.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.