Najs (Nice) Nica

Plašim se svakog početka. Bojim se da sam zaboravila kako se reči prenose na papir. Dugo nisam pisala. Dugo nisam ni putovala. Zapostavila sam dve svoje velike ljubavi. Ali… treća je uvek tu, da me inspiriše i podrži kada želim da se zatvorim u kutiju i provodim dane u tami. Skrštene ruke, suze i glagoli sa ne. Pokuca mi i kaže: “Gde je nestala tvoja energija?” Onda se setim… Otvorim poklopac, uberem zrak sunca i istrčim na ulicu. Nema ništa od filozofiranja kako je svet oko nas truo, kako sutra ništa ne donosi, kako je budućnost samo magla. Neka je, ali ja ću bar znati da sam učinila nešto da to promenim. Jednom udišeš vazduh, jednom vidiš sunce, jednom ležiš na travi. Svaki trenutak je tvoj život. Samo jednu priliku imaš da ga živiš.

Tada sam donela odluku da ću još jednom spakovati bekpek. Mislim da je počeo da cvili na terasi. Jednom sam sanjala da govori i pita me koliko mu je ostalo do penzije. Znak da nisam baš u vinklu kada dugo ne pređem granicu.

Kišni novembar je izgubio svoj epitet onog momenta kada se autobus zaustavio na Engleskom šetalištu i kada sam svojim umornim i nadutim nogama kročila na plažu. Azurna boja mora, odsjaj sunca na talasima, alasi sa podvrnutim nogavicama i kofom pored stolice na rasklapanje, biciklisti u bermudama, zaljubljeni parovi na kamenju i poneki kupač. Više puta sam je videla sa brda i nastavljala autoputem za Barselonu. Sada sam konačno došla i u nezvaničnu prestonicu Azurne obale. Posle elegancije Kana, glamura dvorane u kojoj se održava čuveni filmski festival i otmenosti jahti u luci, očekivala sam manje raskoša. Ali Nica je diva, ona oko koje obleću paparaci, koju obožavaoci obasipaju cvećem, koja namiguje fotografima za naslovnice poznatih svetskih magazina.

Šapnuo mi je nešto na uho, a šoping-dame su samo klimnule glavom. Ideja je bila odmoriti se i krenuti u lutanje ulicama Starog grada (Vieille Ville). Piknik na plaži sa robom iz španskim marketa i svežim francuskim bagetom. Pored nas se beskućnik kupao na tuševima, malo dalje starija gospođa sušila posle plivanja u Ligurskom moru, a na kraju plaže avioni sleću na pistu koju zapljuskuju talasi. Imala sam utisak da smo “Posetioci”, grof od Monmiraja i Žakuj, iz nekog drugog vremena upali u fensi grad. Podočnjaci, bleda lica, naduta stopala i garderoba za autobus, napravili su od nas likove iz čuvene komedije. To nas nije sprečilo da istražimo raskoš Nice.

Odmah nakon Parka Alberta I, trga Masena i neverovatnih Fontana, napustila me je ideja za posetu Monte Karlu. Bus od samo 3eur, najpoznatiji kazino na svetu, staza za trke formule 1 nisu bili dovoljno impozanti naspram njenog veličanstva –Nice. Nepravedno poslata u drugi plan, iza Kana i Monte Karla, Marseja i Sen Tropea, više me je intrigirala. Fontana sunca, sa Apolonom okruženim Marsom, Merkurom, Saturnom, Venerom i Zemljom posebni je ukras na šahovskoj tabli. Ostale figure vise u vazduhu, čekajući sledeći potez. Naš je bio Pijaca cveća (Marché aux Fleurs). Crveni čuvari kuće, karanfili, lale, kaktusi i mnoge meni nepoznate biljke šepurili su se na tezgama. U uhu mi je treperelo francusko “r” i ne tako loš engleski posle vašeg “Bonjour”. Opijeni mirisom, seli smo u baštu kafića ispred katerdale i naručili kafu. “Un espresso pour moi”, a konobar kao da je znao, dodade kap mleka. Nisam Elouiz, ali mi Francuska tako prija. Okrenem se oko sebe, vidim samo umetnike – fotografe,slikare, pisce. Bez mnogo truda bih mogla da postanem deo ovog sveta. I Mačkonja je tu, opčinjen lakoćom živjenja na obali Mediterana. Krivudave ulice, žute fasade, drveni šaloni, mali dućani, riblje pijace, rasprodaje, ulični umetnici… I klima, leto usred novembra.

Šoping-dame su željno iščekivale svojih 5 minuta, tj. 5 sati za kupovinu krpica. Izbor i cene, napravili su i od nas dvoje par kakav nikad nismo hteli da budemo. Pomirila sam se sa sudbinom, ako sam kao starleta, neka sam starleta u Nici. Mačkonja se pretvorio u manekena sa istančanim ukusom i njuhom za odlične francuske parfeme. Osvajali smo pešačke zone, ogledali se u izlozima “Jules”-a, “Marionnaud”-a, “Foot Locker”-a, opijeni “Chanel”-om. Zamišljala sam sebe, kako ulazim u tramvaj i idem na posao, negde kod Ruske crkve. Odjednom se san razbio na sitne komadiće. Grad je naprasno zaspao oko 20h. čak su i ulična svetla prigušena. Beskućnici su postavljali svoje kutije ispred Galerije Lafajet. Samo je par skupih restorana i hotela pružalo dobrodošlicu gostima. Sa dubokim džepom, ne mogu da ne primetim. Nica je divna, sve dok se sumrak ne spusti na tvrđavu. Energija joj se više ne poklapa sa mojom. Osećam da vapim za Barsom, njenim punim ulicama usred noći, klubovima iz kojih trešti muzika, mladima koji se smeju na Placa Reial.

Odjurili smo u “Mc Donalds” po čiz i pomfrit, dok još i oni nisu zaključali vrata. Spremili smo se za put i čekali autobus. Vetar nas je držao budnima dok smo sedeli na Promenadi. Bekpek se vraćao kući. Čini mi se da sam ga opet sanjala kako me moli da se vratimo. Međutim, to je bio Mačkonja. Zaljubio se u Nicu, videla sam mu to u očima. Gledao ju je sa istim žarom kao mene na početku veze. I mene je osvojila, moram priznati. Iako pišem tek 2 meseca kasnije o njoj, slike nisu izbledele. Bila mi je prekretnica između crne kutije i osunčane ulice, između skrštenih i raširenih ruku, između suznog i veselog pogleda. Vratila me je na put, ugušila krike bekpeka, raspalila ljubav. Slobodno idi rano na spavanje, Najs Nica, sve ti je oprošteno!

Maja Jauković

Izvor: backpackcalling.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.