Naga u snegu

Kako je derviš lepa reč. Čak i odstranjena od lepote svega na šta se odnosi – lepa ostaje. Prostire se, otima isposništvu i leže mi pod kore grudi. Pod njima te sreće i sva iseljena iz svog značenja, prosi tvoju ruku na kolenima. Uzvraćaš joj. U tvojoj bedi što je davno prestala da išti, i ti sama, jednom otuđena čemu si pripadala, duž hladnih hodnika mojih misli, pružaš joj ruke. Dve sjedinjene ugašene zore, ruku pod ruku, u predvečerjima moga veka, dugo i nesretno, skupa, nad nepročitanim međuredovima, o nečemu govore.

I zamišljam vas dok izmičete nedogledu – uspet uz žile rasprostrete tmine, lomeći, za vama, napukle grane teške od snega, pravim sebi mali put. Uzan koliko su, nasuprot, duboka moja odsustva. Tud se preotimam praznom i ne dam se kajanju – prem da se kajanjem objašnjavam.

Ispijene odmicanjem, iznemogle mojom snagom što vas satima po glavi šeće, sve tiših koraka i sporijih reči, nad alaukom brzopletih slika, zastaćete. Ćušnut, iako sam samo zaigran tobom u sebi, u stranu, zastaću i ja. Zastaću koliko zahtevno do zaborava bilo da si i u željnim mislima neostvariva. Da si jedino uz reč prislonjiva. O nju ćeš stresti svoja odricanja. Njome si nošena, tobom je osmišljena. Izgovoriću te njome, njome ćeš sebe od nas odgovoriti; i moje će grudi, dugo sastavljane, ipak same nanovo pući.

Neodevena, nastavićeš dalje.

Gutaćeš hladno pod nogama inatom. Cerekaćeš se ne bi li čuo izvore krvi što potiču od tvoga – neću.

Vratićeš mi bolom udarivši sebe.

Pašćeš – pašćeš krvava u snegu.

Utisnuvši svoju senu.

Ukopana u naslage zime, u tvojoj bedi što je već odavno prestala nas da išti, prošaptaćeš drhtajem mesečine, sve koprive jednog zbogom.

Pognuću nada mnom glavu sve dok me iznova ne setiš na reč.

A, bogzna koliko me reči na tebe seća.

Autorka: Elena Ederlezi

Fotografije: pinterest.com

Nema komentara

Ostavi komentar