Na šta se ti ložiš?

Slušala sam skoro nekog uspešnog čoveka, koji je rekao da je ključna stvar uspeha, zapravo – da se ložiš na ono, što radiš. Bukvalno je rekao: ložiš. Posle sam mnogo nešto razmišljala, koliko poznajem ljudi koji se opasno lože, na bilo šta. Nisam sigurna da su mi za tu računicu potrebne obe ruke, iskreno.

Sinoć sam sedela u kafiću, jednom od onih u kojima se osećaš kao kod kuće, možeš da podigneš noge i napraviš turski sed, i piješ pivo i bude ti banja. No, sedela sam tu sa jednim momkom, ima nešto preko dvadeset godina, pričamo o svojim životima, razvijamo neke pliće filozofije – nije jedan od onih, za diskusije o smislu života, i to već počinje da mi smeta, počinjem da se gubim u njegovim rečima, i ne mogu da izbacim iz glave njegovo nesigurno disanje, nesigurne pokrete, nesigurnost što je uopšte tu, sada, sa mnom, i što je tu – generalno. Priča mi kako je trenirao jedan, pa drugi… Prekinula sam ga kod petog sporta. Upisao je jedan, pa drugi fakultet. Oba ga ne interesuju. Radio više nekih poslova, koje ne voli. Ide na više nekih mesta i sluša neku muziku, koju ne oseća. Ima to nešto prijatelja, i nema nameru da izađe iz te svoje sigurne zone – dozvoli da pogleda nešto, što nije njihov film.

– Na šta se ti ložiš?

Zastao je. Pogledao me je još nesigurnije, nego što je to činio par minuta ranije, a mislila sam da je više od toga – nemoguće. Ubrzo sam skontala da je mislio da imam neke seksualne aluzije, tako da sam imala potrebu da smirim ovu, za oboje, neprijatnu situaciju i nastavila:

– Neko se loži na sport, neko na posao, hobi, neko na ribe… Koja je tvoja priča?

Uh, laknulo mu je. Videlo se to. Nasmejao se čak! Jej! No, šalu na stranu, nanovo sam slušala priču o tome šta je radio i šta radi, i nijednog momenta nisam primetila da mu zbog bilo čega pomenutog sijaju oči. Ima u tome nečeg jako tužnog. Kao, živ si – a nisi.

na-sta-se-ti-lozis-blacksheep.rs

Pošto smo zaključili da smo akteri različitih filmova, i da je možda najbolje da niko ne statira u filmu onog drugog – jer, život je prekratak, da bismo olako propuštali glavne uloge – nastavili smo, svako svojim putem.

Bilo mi je potrebno da budem sama. Bilo mi je potrebno da budem sigurna da sam živa.

Počela sam da sastavljam spisak:

Lepo. Ljubav. Iskren osmeh. Muško sa bradicom i cigarom. Dobar alternativni zvuk. Dobra knjiga i umetnost, koja nadima, kako je to genijalno skoro neko definisao. Moji ljude.  Pisanje, svoje i – generalno. Taj neki budući običan život, u nekoj ravnoj zabiti. Ložim se na nežnost, koja, mada je emigrirala unutra, kako reče Ivica, nekako iznedri dodire i zagrljaje, a oni ti produže život.

Uspeh je relativna stvar. Ali, ako je suditi po definiciji uspešnog čoveka sa početka, moj spisak mi govori da mi glavna uloga ne gine. Glavna glumica sopstvenog filma. Smešno, a? Woody Allen doesn’t like it.

A ti? Na šta se ti ložiš?

Autorka: Hristina Petrović

Fotografija: weheartit.com

1 Komentar