MRAMORNA PJESMA

Strmoglavio si mi se u srce,

na prepad

i ja se samo nadam da te nije boljelo.

 

Koštao si me poezije.

Najednom,

svi su stihovi htjeli da postanu

pjesma o najljepšim mramornim očima.

Najednom,

svi pjesnici u meni su horski ćutali,

potpuno nemoćni da pronađu

bilo kakve riječi.

 

A htjela bih,

strašno bih htjela da ti napišem

nešto o tome

kako se noću budim umorna,

kako me progoni jedna podla tišina

i kako ponekad plačem ni od čega drugog nego od straha.

 

Na svako ništa se umire desetine puta

i svaki put kukavički.

Više i ne vodim nikakve bitke,

kamoli ratove.

Dezertiram od straha da ih ne izgubim,

a bijeg je ponekad najveće padanje

koje možeš doživjeti.

 

Htjela bih ti reći

kako su svi pjesnici u meni,

i oni koji se glasno smiju

i oni koji se boje

i oni koji mnogo pričaju

i oni koji ne znaju da plaču,

kako su svi pjesnici u meni

samo jedna gomila nesvrstanih sanjara,

najobičniji majstori poraza

vječito ušuškani u želju da naprave čudo.

 

Ponekad stojim sama na kiši

i onda padamo,

ona i ja

onako kako padaju samoprozvani heroji.

Ali ta kiša nije bila moja,

samo je bila umorna kao ja

i malo toplija nego što ja umijem biti

A bila je hladna

i oštra

kao nož od nehrđajućeš straha

kojim sami sebi presijecamo sreću.

 

Tako se lako čovjek upusti

da vodi bitke s nekim tugama,

kao da ne zna da su one vješte na obaraču

i da uvijek precizno pogode tačno u metu.

Tako se lako ponekad čovjek upusti u neka nedostajanja

kao da ne zna da se i duša može osakatiti.

 

Srećo,

nisam ja stajala na kiši da bih pokisla.

Ja kisnem i bez nje.

Ja sam stajala na kiši da bih mogla vidjeti odakle će se razvedriti.

A boljela me cijela grudna kost i čitav jedan svemir okolo.

Možda nije tako,

ali ja bih se zaklela da me nikad ništa nije toliko boljelo

i da ni nikad vlastita ramena nisu bila teža,

toliko da su mi trnule nadlanice.

Samo, nije mi jasno kako ni zašto,

ali meni se sve nešto čini da je lijepo boljelo.

 

Svi pjesnici u meni

toliko žele da ti kažu

bilo šta

što bi moglo biti pjesma o najljepšim mramornim očima.

Svi pjesnici u meni

horski ćute i samo posmatraju

kako padaju neke kiše

a oni ne mogu uraditi ništa da ih zaustave.

Da su ti oblaci samo malo bliže,

ja bih se u toj vodi ugušila

samo da je zaustavim.

Ne, ne pričam o visini,

mada se i nje bojim.

Govorim o daljini.

 

A htjela bih ti reći

da prazne ruke ponekad nose toliko svjetova

ali ko još ikad u prazninu zaviri

i pogleda?

Toliko je mora i toliko talasa,

toliko je zvijezda i toliko je nekih čudesnih alegorija,

ali baš nikako se ne da

ovim pjesnicima u meni

da napišu pjesmu

o tim najljepšim mramornim očima.

Samo pišem neku kišu

i samo padam…

A nisam, stvarno nisam htjela da se spotičem.

Šta će ti ovo nespretno srce?

Vidiš da je lomljivo

prije nego ga i dodirneš.

 

Možda se i razvedri do kraja ove pjesme.

Najavili su da će biti toplije.

Ne mogu ti obećati da će stvarno biti sunca, ali ako ga bude,

možda mi neće trebati svi ti ranjeni pjesnici

niti ona čuda koja žele da naprave.

Možda ću uspjeti sama da napišem tu pjesmu

o najljepšim mramornim očima.

Možda ću onda imati hrabrost da te pitam

da li te je boljelo

kad si mi strmoglavio u srce,

na prepad, iznenada?

 

Ne znam šta bih ti rekla.

Kad si mi se u srce strmoglavio,

mene je boljelo toliko da sam na tren poželjela da nikad ne prestane.

 

Autorka: Armina Herić
Fotografija: Giulia Bertelli @Unsplash

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.