Možda na kraju života

Možda je potrebno još ovoliko života pa da mi se krvavih ruku pojaviš pred vratima. Da izboranog lica, i mršavih krvavih podlaktica kažeš kako si konačno slobodan. Da si smogao hrabrosti i usmrtio ponos, svog tamničara. Da si mu na spavanju uzeo ključeve i nožem mu izboo srce.

Možda na kraju naših života u jednoj zimi, proljeću, ljetu i jeseni proživimo sve što smo propustili u osamdeset godina.
I bude mi dovoljno da umrem sretna.
Da kroz staračke mrene na očima vidimo jedno drugo kao one noći kad smo se prvi put sreli. I da mi iskreno ponoviš koliko sam lijepa i kako me je Bog, u kojeg nikada nisi vjerovao, za tvoje dlanove oblikovao.
Nećemo spominjati sve što smo iz inata propustili. I putovat ćemo vozovima kroz žitna polja iz kojih će nas pozdravljati crveni makovi. I u zalascima sunca sjetiti se onog posljednjeg koji sam u nekom tako dalekom životu sa tvog ramena gledala.
Krijući ćeš da uzimaš tablete za srce i glumiti da je smrt daleko od nas, a ja ću se praviti da to ne vidim jer sam sakrila od tebe da znam koliko mi je ostalo da živim dana.
Krivit ćeš sebe kada zaspiš u stolici. Osjećat ćeš se krivim jer sam nekada rekla kako kraj tebe ne bih od sreće mogla zaspati, i kako bi mi bilo žao da i minut propustim a da te budna ne gledam.
Onda ću da ti se na rame naslonim i reći ću ti da moramo bar malo odspavati i smoći snage za novi dan koji dolazi.

Možda na kraju života ispuniš mi i ispunim ti sve snove. Možda tek tada okrenemo leđa svijetu i počnemo, uprkos smrti koja će nas čekati, da živimo i da se bez ponosa volimo kao da smo na početku života i ljubavi.

 

Autorka: Luna Hodžić

Fotografija: tumblr.com