Moje su oči pomalo prazne jer sve su mi ulice pune nepovrata

Nedelja je dan kad se meni u šaci drže trešnje i gleda u beskonačnost rupa prostirke nad našim glavama. I zato mrzim kad neko nedeljom umre baš kad sam ja puna nade daleko u nebo pogledala, čak možda i videla malo, na kratko, bose, zatim glomazne, noge Isusa. Iz iskustva mi se čini kako što duže gledaš u jednu tačku to će ta tačka bivati šira, šarenija, tužnija, drugačija. Nedeljom postajem agnostik i razmišljam o bogu, paklu i raju – verovatno iz potrebe da još jednom zagrlim sve moje mrtve. U glavi nosim lopate nameračena da prokopam svet zbog dokaza. Nasmeje me pomisao da ću baš ja opovrgnuti, teškom ateisti u meni, tvrdnju o nepostojanju boga. Nasmejem se. Umreću od smeha. Nedeljom se vrlo brzo i izopačim kako bih pošla i nastavila, po meni, pravim putem. Ostajem ateista i verujem kako je smisao trešnje moguć jer su ljudi. A ljudi su samo jednom hteli priču o raju za koji sumnjam da postoji.

Nedeljom volim da mislim kako ću je preći – jednom izbegnuti, da neću ostati sama. I evo, već sam u belom, ja koja je zajednicu prestala da želi, a sad već dojim klinca dok me drugi već uveliko vuče za suknju želeći da zna kako izgleda bog ili možda kako je mogao da umre ako ne postoji. I muž mi je tu negde. I sve to bude opasno dobro dok u liku tog muža ne vidim tebe.

E, Vladimire, jebi se, znaš!

Moja je zamisao zasečena. Bacam šaku trešanja. Nek se nekome drugom nađe. Najednom opipavam svoju praznu teglu u koju se zateklo malo prašine nadanja. Žive su moje nedelje. Propuštam život živeći ih. Pasem sitnice. Gladujem zbog misli da ću uz tebe biti sita. Preznojena, da bila bih prva, trčim do tvoje ulice. Unapred ne znam šta ću onda kada budem stigla. I uvek samo stignem u vilice moga straha što vremenom oštri zube.

elena-ederlezi-blacksheep.rs

Nedeljom šetam po fotografijama. Neopmična, gledam planinu garderobe na stolici. Nepročitane knjige. Nepoznate ljude. Ponekad i uspem da ne vidim sebe. Što najviše i volim. Od nošenja tebe na mojoj kičmi, u očima, sve teža postajem sebi ja.

I rado zatvaram oči kad to uspem. Pravim se dugo kako ne znam ko sam. Prenosim gomilu kostiju niz noć. I dalje škrabam, pišem, sasvim sigurna da ti to ne čitaš. U meni je bio jednom jedan Vladimir, niz tebe je samo jedna Jelena prošla. Protutnjala je strašno baš kad si ti hteo da odeš – da te zaustavi, verujući da ti si njen ponedeljak.

Nedeljom gubim iako ništa nemam. Zato se sebe i plašim. Uvek je bilo uslova za gubljenje čak i dok pokrenuta nadom u šaci stežem najslađe trešnje. Jer nedeljom uvek neko mora da ode, umre, ostavljajući me pogleda upitnog i željnog.

Nedeljom ti pišem kako možeš da odeš u bilo čije oči i da će u mojima uvek biti našeg mraka. Nedeljom putujem do pokisle Ćuprije, do kiše čije kapljice ogledam u farovima taksija, koji me čeka, kao i onda, kasno u noć, ispred tvoje kuće.

Al’ nedeljom uvek neko mora da ode, da umre ili da se uda.

Jednom ću morati i ja.

Autorka: Elena Ederlezi

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.