MODERATO

 

Stajao je pored prozora, velik i mračan, prekriven crvenom kadifom. Iako obasjan suncem, nije mi ulivao neko povrenje. Dok sam ga posmatrala, nisam mogla da potisnem u sebi osećaj da počinjem nešto, a nisam volela početke. Bila sam loša u počecima.

Nisam volela ni tu sobu. To je bila soba za odrasle. U njoj se ujutru slušao radio i pratilo stanje u svetu. Stanje sveta. Mirisala je prva jutarnja kafa, zujao aparat za brijanje, odzvanjali zvuci pisaće mašine. U toj sobi su se odrasli svađali, i pušili i pričali o ratu. Nije bilo mašte u sobi za odrasle. A on je sve vreme bio tu, i dalje velik i mračan, prekriven crvenom kadifom.

 

moderato_blacksheep.rs

 

Jednom su me, držeći me za ruku, uveli u sobu za odrasle i pokazali mi moj novi svet – njega, velikog i mračnog, prekrivenog crvenom kadifom i stolicu na kojoj je stajalo jastuče od zelene čoje. Podsetilo me je na travu. Trava je bila dobra, trava je bila napolju, trava je bila sloboda. Zelena je dobra boja. Sela sam na stolicu i počela da sklanjam naslage gustog crvenog materijala. Videla sam ključ. Stari gvozdeni ključ sa urezbarenim slovima. Bio je zaključan? Pomislila sam kako nešto što je dobro može biti zaključano. Znala sam da sam morala, okrenula sam ključ i podigla poklopac. Činilo se da ga dižem kroz večnost. Zaslepila me belina.

Jedna ja, a njih osamdeset i osam. Brojala sam. To me je smirivalo. Brojala sam prvo bele – pedeset i dve, zatim crne – trideset i šest. Brojala sam iznova i iznova i znala da moram da počnem. Uključila sam metronom. Moderato. Moderato je brzina života kojom treba živeti – dovoljno brzo da se pokreće, a opet sporo da stigneš sve. Moderato je brzina kucanja mog srca.

 

Ni danas ne znam zašto, spustila sam obraz na dirke koje su bile hladne i posmatrala ih u nivou svojih očiju. Videla sam ravnu liniju i završetak, a onda je metronom počeo da me obuzima. Otkucaj, dirka se podigla, otkucaj, podigla se druga, otkucaj, otkucaj, otkucaj, otkucaj. Dirke su počele da se izdižu jedna iznad druge, da postaju stepenice, da rastu, da probijaju granice, da nemaju kraj. Počeli su da nastaju tonovi. Sunce je bacilo zrak na mali deo nas. Prašina je lebdela u ritmu metronoma. Vreme je teklo u vremenu metronoma. Sunce je sijalo u tempu tonova, ruke su radile svoje, srce je kucalo moderato. Muzika je postala deo mene. Vrtela nas je ukrug. Muzika je postala moj moderato, moj ritam života.

 

I danas je velik i mračan, prekriven crvenom kadifom. I danas ga obasjava sunce. Nekada su me za ruku uvodili u tu sobu, danas ulazim sama. Danas je moj svet ono čega sam se plašila, od čega sam želela da pobegnem, da budem slobodna, da ne budem rob tuđih želja. Posle prvog dodira te blede slonovače, te želje nisu više bile tuđe, postale su moje, lične.

 

 

Danas to više nije soba za odrasle, to je moja soba, ja sam odrasla. Danas ja u toj sobi sedim na stolici, na istom jastučetu od zelene čoje, pijem prvu jutarnju kafu, prizivam zvuk aparata za brijanje i neke davne vesti na radiu, ne pušim i ne pričam o ratu, ćutim i sviram svoj klavir.

 

Sviram svoj moderato.

 

 

Autorka: Julija Dukić

Fotografije: Julija Dukić, favim.com

Nema komentara

Ostavi komentar