18 apr Mnogo je teško, kapetane

Svakodnevno čitamo knjige koje govore o lijepim stvarima. Onima koje nas uče da u životu trebamo biti mornar koji će biti spreman jednako na buru i vedrinu. Uče nas da budemo požrtvovani, dragi, da napravimo razliku između crne i bijele. Nalazimo nježno osjećanje pripadanja i laganim pokretima ruke pokušavamo da vratimo sve te trenutke. Izbjegavamo sve ono što nas guši i tišti. Bježimo od tužnih knjiga, filomova, riječi, ljudi. Potiskujemo vlastita osjećanja zarad tuđih. U izmaštanoj stvarnosti nalazimo čvrst stisak ruke i nježni dodir koji vraća brižnost. Mi smo naučili da zatvaramo oči pred nježnim i bezbrižnim. Smatramo da ljepota koju trenutno vidimo može i umije da bude vječna. Ima da traje!

Neobično bijelo cvijeće pokriva prostranstva ispred njenih očiju. Tu se izgleda sakrio svijet, negdje nadomak njenog oka. U toj zemlji, koja liči na zvijezdu, zemlji koja nema svoj samostalni oblik leži more. Pijesak se sakrio u njenim prstima i poželio da tu ostane vječno. Neki pijani mornari bi donosili boce bijelog vina i krišom posmatrali svaku loknu koja se proteže niz obraze. Neka suza se nježno opirala tom bijelom licu, nije dostojna da padne niz obraze. Toliku ljepotu je bilo teško tražiti, onu koja se sakrila negdje u duši. Rođena da stvara, dok boje u njenim rukama stvaraju sreću. Dok bude koračala moraće prihvatiti svoja krvava koljena. Oni su posljedica puteva koje svako od nas mora proći. Možda da prihvati kako baš svaka nježna žena završi s nekom bitangom. Ako se zatvori u sobu, posmatraće sve fotografije, knjige i riječi koje će odzvanjati u ušima kao pjesma o nježnosti. Čitala sam kako je neki pisac govorio: „Svaki čovjek je odgovoran za svoje lice.“ Lijepo je kad si odgovoran za svoju ružu. Baš kao i Mali Princ. Šta će biti onda kada ta ista ruža poželi da se otkine od tebe i pusti nekog drugoga da brine o njoj? Pitam se da li će čovjek imati snage da bude počašćen još jednim razočaranjem?! Moraće! U zemlji radosti i patnji mi smo samo slučajni prolaznici koji su urezani u tuđim tragovima.

Ne bi bilo humano živjeti u sreći i ne znati za tugu. Znam da će jednom otići, negdje gdje lice nema tako brižan sjaj. Nestaće među oblake, one u kojima se kriju sva ona nježna prostranstva neba. Zaspaće u daljinama i pratiti beskraj.

“ Ne znam kako sve može biti, ali znam da nam je mnogo teško, kapetane.”
“Stalno nas uče kako da preživimo nostalgije, trenutak patnje i sačuvamo sreću.”
“Niko nas nikad nije naučio da zadržimo tugu.”
“Kako kaže naš narod, stavi neki kamenčić u cipelu, neka te žulja.”

Ako se otiknemo od sebe, zatvorimo sve knjige koje smo počeli čitati vidjećemo da nas niko nikad nije naučio da se ne treba vraćati. Kraj tebe će biti knjiga koju čuvaš da pročitaš baš onda kada se spremaš na odlazak. Tad ćeš nostalgiju ostaviti na nekom tuđem pragu, među mutne oblake i blatnjave drumove.

Ponesi sve fotografije, riječi i slutnje. Bojim se da nas nisu naučili da trajemo, onako kako se očekuje od nas. Radije volimo da se zatvorimo u četiri zida, ponesemo sve predmete zbog kojih plačemo oko sebe i zagrlimo ćebe. Tad niko neće znati šta se dešava, niko osim tebe. Tvoja stopala će biti hladna i tražiće neko novo ugodnije ljeto i bezbrižnije proljeće. Plakaćeš i to je u redu. Treba da plačeš. Nisi kamen!

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: tumblr.com