Mladen Milosavljević: „Fantastika je moja stvaralačka opsesija“

U septembru sam na Superste Ideodromu na Fruškoj gori upoznala Ivanu Bogdanović i Mladena Milosavljevića, koji su predstavljali svoj zajednički projekat, horor film Večna kuća. Zarazno energična i harizmatična Ivana me je upoznala sa Mladenom i pri upoznavanju mi rekla: Ovaj čovek je genije. Onako, jednostavno, iskreno, bez i najmanje naznake pretencioznosti. Druženje i razgovori sa Mladenom u ta dva dana su me uverili u istinitost Ivaninog komentara. Mladen Milosavljević je etnolog, pisac, reditelj, i urednik jedinog časopisa u Srbiji koji se bavi folklornom fantastikom. Mladen je osoba širokih interesovanja, zanimljiv sagovornik na najrazličitije teme, duhovit, pristojan i nenametljiv. On je, takođe, jedna od najstaloženijih osoba koje sam ikada upoznala, izuzetno pozitivnog stava i, zasigurno, najskromniji genije ikada. Bilo je pravo zadovoljstvo uraditi intervju sa Mladenom i bar deo fruškogorskih razgovora preneti našim čitaocima.

 mladen-milosavljevic-blacksheep.rs

 

Kako si se zaljubio u folklornu fantastiku, s obzirom da si po obrazovanju master etnologije i antropologije? Da li se ljubav prema folklornoj fantastici probudila na studijama ili je, pak, to ljubav iz detinjstva koja je za tebe odabrala studije?

Fantastika, pre svega folklorna, je nešto što me prati od najranijeg detinjstva. A kako i ne bi. Rođen sam u idiličnom seoskom ambijentu i odrastao u kući koja je bila prilično izolovana od ostatka sela, kao u pričama,  na rubu velike šume i u blizini ušća reke Jasenice u Veliku Moravu. Takođe, čitavo okruženje u kome sam rastao, činili su ljudi, radnici, poljoprivrednici odn. socijalni milje u kome su tzv. strašne priče nešto najnormalnije. Kasniji odabir studija etnologije i antropologije, samo je predstavljao formalnu nadogradnju osnove koja je već bila izgrađena u meni.

Leta 2009. godine, tokom terenske prakse po jugoistočnoj Srbiji,  snimao si dokumentarac Ko ste, šta ste vi?, koji se bavi verovanjima lokalnog stanovništva u mitska bića. Koliko je to iskustvo uticalo na tebe da nastaviš da se baviš filmom i šta si sve tada naučio?

Želja da se bavim filmom javila se mnogo pre nego što sam skupio hrabrosti i latio se kamere. Međutim, okolnosti su bile takve da je uvek falilo to „nešto“, kamera, novac, ljudi sa kojima bih snimao… Kockice su se složile tek na mojoj trećoj godini studija kada sam, u okviru obavezne terenske prakse, dobio priliku da odem u istočnu Srbiju i, uz pomoć profesora i mentora, snimim svoj prvi film. Zadatak je bio da odaberemo temu istraživanja, kao i formu u kojoj će ta tema biti prezentovana. Kolega sa grupe Mladen Stajić i ja uspeli smo da nabavimo dve stare kamerice (ja sam svoju pozajmio u studentskom domu), koje su snimale u Mini DV formatu i sa lošim, integrisanim zvukom. Osim tih kamerica i ogromne želje da ispričamo priču, nismo imali gotovo ništa. Tako je za sedam dana, koliko je praksa trajala, nastao naš prvi dokumentarni film Ko ste, šta ste vi?, etnološki dokumentarac o životu i verovanjima staračkog stanovništa u okolini Knjaževca. Film je premijerno prikazan na 18. Festivalu etnološkog filma u Beogradu i predstavlja, pre svega za mene, jedno vredno i drago iskustvo.

Nakon Ko ste, šta ste vi? sledili su i drugi dokumentarci: Maskirci, takođe sa tematikom narodnih verovanja i običaja, ali i dva filma, Emanuel i Zona škart, koji ukazuju na društvene promene i preispituju položaj određenih socijalnih grupa u našem sistemu. Šta te je motivisalo da snimiš ove filmove?

Emanuel (koji sam, takođe, radio sa Mladenom Stajićem) i Zona škart predstavljali su moj kratak izlet u svet angažovanog dokumentarnog filma. Tema evangelizacije romskog stanovništva u južnoj Srbiji, kojom smo se bavili u Emanuelu, kao i priča o jedinom mestu za smeštaj beskućnika u Beogradu koju smo ispričali u Zoni škart, iako vredna iskustva na planu mog napretka u pogledu ovladavanja filmskim jezikom, ipak predstavljaju samo eksperiment. Moja prva i jedina prava stvaralačka opsesija, jeste fantastika. Naročito ona primordijalna, koja je vekovima nastajala u kolektivno nesvesnom a koja je, konačno, oformljena i iskazana putem brojnih običaja i verovanja. Tako je nastao dokumentarni film Maskirci, snimljen u selu Lozovik u okolini Velike Plane. Film se bavi drevnim narodnim verovanjem, koje prikazuje dane u toku poslednje nedelje Velikog posta, poznate kao Bela nedelja, kada zajednicu pohode razna demonska i mitska bića. Oponašajući ih, maskirani učesnici, na kraju dana, simbolično spaljuju zimu i svako zlo u zajednici. Taj film je, zapravo bio, i ostao, moj skromni pokušaj da, putem dokumentarnog filma, zabeležim jedan zanimljiv običajni varijetet iz svog kraja.

 

maskirci

Snimio si i kratkometražni horor film Naprata,  a trenutno radiš i na filmu Večna kuća. Koji su izazovi u snimanju dokumentarca, a koji u snimanju horor filma?

Dokumentarni film daje tu slobodu da se bude spontan i prirodan, da se uhvati trenutak nemontirane stvarnosti. Iako danas gotovo da nema dokumentaraca snimanih u istinskom Cinema Verite duhu, onakvih kakve su osmislili i definisali njegovi tvorci, pre svih Žan Ruš, spontanost dokumentarnog filma je našla svoj put u svet igranog filma praveći, praktično, novi podžanr found footage i mockumentary filma. Tako je nastala i Naprata, kao pokušaj da se dokumentarni i igrani film spoje u jedan, u filmskom svetu već dobrano razvijen podžanr. Pored koraka više ka igranom filmu, vrednost rada na Naprati ogleda se i u prvoj zajedničkoj saradnji sa mojim današnjim saradnicima i prijateljima: Zlatimirom Pantićem, Ivanom Bogdanović, Markom Backovićem, Miroslavom Lakobrijom, Brankom Radakovićem, Sašom Tomićem i drugima.

naprata-blacksheep.rs 

Večna kuća, kratak horor film u kome se javlja mitsko biće Talason,  je prošao u finale Superste takmičenja, ali, nažalost, nije dobio potrebna sredstva za realizaciju. Možeš li nam reći nešto više o samom filmu, kao i o daljim koracima za njegovo ostvarenje?

Večna kuća, za sada, predstavlja moj najvažniji i najdraži autorski poduhvat. U okviru pomenutog takmičenja, publikovan je tizer, tj. kratka i karakteristična scena iz filma u nastajanju, snimljena sa ciljem sakupljanja sredstava za potrebe budućeg filma. U međuvremenu, tim sa kojim sarađujem i ja, napravili smo malu promenu plana. Priču o Večnoj kući ću prvo objaviti kao roman, a zatim ćemo snimiti film. Prvenstveno kako bi priča bila dramaturški utemeljenija, a samim tim i kvalitetnija. Razlog zbog koga sam doneo takvu odluku je moje uverenje da se bolje snalazim sa opisnom i pripovedačkom formom, kakva je i forma romana, nego sa svedenijim dijaloškim formama, kakva je forma filmskog scenarija.

 vecna-kuca-blacksheep.rs

Bio si saradnik časopisa Omaja posvećenog folklornoj fantastici, a sada si urednik. Kako je uopšte počela vaša saradnja i kako se snalaziš na mestu urednika?

Omaju je, svojevremeno, osmislio i pokrenuo moj veliki prijatelj Milanče Marković. Međutim, naše poznanstvo je, sasvim volšebno i u skladu sa duhom Omaje, počelo mnogo ranije, evo i kako. Jednoga dana, pre više od dvadeset godina (sećam se da sam još išao u osnovnu školu), pronašao sam dve strane nekakvih novina koje je vetar „slučajno“, doneo u moje dvorište. U pitanju je bila strašna priča iz seoskog života, koja je obilovala priviđenjima, obredima i jezivim mestima. Međutim, kako su bila samo dva lista (nedostajala je prva strana sa naslovom i poslednja sa imenom autora),  nikako nisam uspevao da ustanovim naslov priče ni ime autora. Godinama kasnije, kupujući stare brojeve časopisa Treće Oko, pronašao sam priču pod nazivom Mladen za Jovanu, autora Miše Planjanina – kako je glasio jedan od Milančetovih pseudonima. Bilo mi je jako drago što sam konačno saznao ko je autor priče, a još mi je bilo draže kada sam saznao da smo iz istog kraja. Kasnije, radeći na jednom seminarskom radu, upoznao sam Milančeta i tako je počela saradnja. Prvo mi je u Omaji bila objavljena priča, zatim sam postao zamenik urednika, i na kraju i urednik jedinog časopisa u Srbiji koji se bavi temama iz oblasti folklorne fantastike. Milanče je, vremenom, odustao od ove tematike, iako je i dalje član redakcije. Sada se više interesuje za teme iz oblasti nezavisnog filma, kojima se bavi u svojim Filmskim novinama.

 

Omaja je pre nekoliko nedelja započela (ili, tačnije, nastavila) svoj život i na internetu. Pokrenut je sajt, a svako veče na fejsbuk stranici delite zanimljive priče za „plašenje pred spavanje“. Koliko se tvoj urednički posao promenio i kakva energija pokreće časopis?

Omaju pokreću, pre svega, velika želja za očuvanjem naše nematerijalne kulturne baštine i fenomenalan tim kreativnih i vrednih saradnika. Budući da sam etnolog po vokaciji, očuvanje jednog segmenta narodnog stvaralaštva koji se, igrom slučaja, poklopio i sa mojim stvaralačkim senzibilitetom, smatram svojom obavezom. Takođe, u Omaji se trudimo da pored sakupljanja starih priča, zapisa, legendi i predanja, motivišemo i podstaknemo mlade autore na stvaranje u duhu folklorne fantastike. Uostalom, možete se i sami uveriti. Svake noći, tačno u ponoć, na fejsbuk strani Omaje možete pročitati najbolje strašne priče, kako domaćih klasika i ljudi iz naroda, tako i pisaca mlađe generacije i naših čitalaca. Takođe, radimo na tome da se Omaja tokom sledeće godine ponovo vrati na kioske i uđe u knjižare, kako bi bila dostupna i u papirnoj formi.

Pisao si filmske recenzije, ali i kratke priče koje su objavljivane u različitim časopisima, zbornicima, antologijama. Kada si počeo da pišeš i šta pisanje predstavlja za tebe?

Moje pisanje o filmu više je bilo prestavljanje autora koji stvaraju u okviru domaće nezavisne produkcije (uz poneki osvrt na svetski komercijalni žanr film), nego neka ozbiljna filmska kritika. Mislio sam da, budući da i sam pokušavam da snimam, u formi intervjua „popričam“ sa stvaraocima koji se bave istim poslom i koji se sreću sa istom vrstom problema. Što se, pak, priča tiče, pišem čitavog života, ali sam priče počeo da objavljujem tek pre nekoliko godina. Pored Omaje, nekoliko lokalnih časopisa i portala, moje priče se nalaze i u pomenutim antologijama HAARP i druge priče o teorijama zavere, priređivača Gorana Skrobonje i Nešto diše u mojoj torti, svojevrsnoj antologiji novogodišnje horor priče u koju me je, svojevremeno, pozvao jedan od najtalentovanijih domaćih pisaca mlađe generacija, nažalost, nedavno preminuli Radoslav Slavnić.

 

Trenutno pišeš svoj prvi roman. Možeš li nam reći nešto više o tome?

Večna kuća je, zapravo, proširena i uobličenija prva strašna priča koju sam čuo od svojih roditelja, a koje sam i ja bio akter. Naime, neposredno nakon mog rođenja, umro je jedan naš rođak. Počevši od te noći, u kući, a naročito oko moje kolevke i u prostoriji u kojoj bih se ja zatekao, dešavale su se neobične stvari. Roditelji su pokušavali sve kako bi me spasili od duše pokojnika koja, iz nekih razloga, nije htela da se odvoji od mene. Na kraju su uspeli, kako? Čitaćete u mom prvom romanu, tokom sledeće godine. Iako će biti ispričan jezikom folklorne fantastike, sa obiljem običaja, verovanja, zaboravljenih mitskih bića i slikovitih likova iz seoskog života, Večna kuća je, pre svega, priča o porodici.

Čini se da se u poslednjih desetak godina povećalo interesovanje svetske, a i domaće publike za fantastiku, bilo epsku, naučnu, folklornu. Kako ocenjuješ trenutno stanje vezano za stvaralaštvo iz oblasti fantastike na našim prostorima?

Apsolutno se slažem da je fantastika u svim svojim oblicima, žanrovima i podžanrovima, sve zastupljenija. Producenti, izdavači i ostali naši kulturni delatnici, verovatno još uvek nisu ni svesni pravih potencijala fantastike, kako umetničkih tako i komercijalnih. Pogledajte samo kakav uspeh u svetu beleži naš najprevođeniji živi pisac Zoran Živković. Obratite pažnju na jedan od najtraženijih i najprodavanijih domaćih romana Konstantinovo raskršće, Dejana Stojiljkovića, koji je 2009. objavila izdavačka kuća Laguna, a koji je do sada štampan i prodat u preko 20 izdanja. To su više nego veliki uspesi za domaće izdavaštvo koje je, moramo se složiti sa time, prilično ograničeno po pitanju tržišta. Takođe, sledeće godine će svetlost bioskopskog platna ugledati i dva domaća filma fantastike: The Rift i Erdelezi Rising. Srbija je, kako stvari stoje, tek počela da otkriva čari fantastičnog.

Uz šta se ti „plašiš“ ovih dana i koja dela bi preporučio našim čitaocima da ih „plaše“ tokom zime?

Trenutno čitam drugo, dopunjeno izdanje romana Zavodnik, Dejana Ognjanovića. To je sjajna i efektna priča čija je radnja smeštena u jedno zabačeno srpsko selo, koje progoni drevno prokletstvo. Takođe, nedavno sam završio sa čitanjem više nego interesantne zbirke priča Vizije, autora Miljana Ristića, koja će uskoro biti predstavljena i na stranama Omaje. Vašim čitaocima bih preporučio dve odlične etnološke studije, posvećene srpskim mitskim bićima: Gluvo doba, autorke Dobrile Bratić i Mitska bića srpskih predanja, autora Slobodana Zečevića. Obe studije su dela etnologa i vrsnih stručnjaka za temu mitologije. Odlično su napisane, predstavljaju neke od prvih pokušaje naših etnologa da se napravi nekakav celovitiji pregled domaće demonologije, a i idealne su za čitanje tokom dugih zimskih noći.

 

Zašto si ti Crna ovca?

Verovatno zato što je lakše videti crnu ovcu u moru belih.

Razgovarala: Đurđica Zec

Fotografije: Nevena Ristić

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.