05 mar MJESEČEVA SONATA

Čujem muziku – sonatu Mjesec svira;
Adagio, adagio… melanholija, u srce što me dira.
Bezrazložna tuga na grudima jedri,
Pučinu zlatnu traži, gdje tonovi bivaju vedri.

I topot čujem, gadne sile zvuk, valove –
Vidim život ‘đe koluta, i nad njim barke što plove;
Armade duša, Mjesec što kopnu ih, rovite, goni.
I zvono sa svetionika – samotno, suzama što zvoni.

Posred puta užurba se more – allegretto! Zvuk
Krotak smjeni topot; vjetra, okom, vidim huk.
Traži vjetar obalu od zlata – pučinu onu istu,
Što i nas si mami; nevinošću okupanom, čistu.

Brzo, brzo! – naredi mu glasno, silno more, plavo;
Trči, divlji vjetre, noge nek te nose ka obali pravo!
Konačištu sviju, i početka samog, Mjesec što ju
Vodom kupa – daruje joj, srcem, raznu boju.

Čujem muziku – sonatu Mjesec svira;
Presto agitato… euforija, u srce što me dira.
Talas sreće,gromoglasno, dušom jedri,
Pučina je svaka zlatna; tonovi su, svi nam, vedri.

I dodir je, svaki, radostan i mio – tuga sreću rađa;
U tuzi čvrsto iskovana, sreća nam je mnogo slađa.
Tu, zaista, tami mjesta nema – tu i Mjesec svira;
Tišinu tešku neće, muziku glasno bira.

Autor: Mladen Đurić

Fotografije: favim.com