31 avg MJESEC JE OPET PUN

Znaš, ponekad zamišljam da je noć

Da sjedimo na vrhu neke zgrade

Pijemo pivo i posmatramo zvijezde.

Pričamo o životu,

O propuštenim prilikama,

Promašenim skretanjima.

Mimoilaženju i pronalaženju.

Postaje hladno,

Grliš me s leđa i ljubiš u obraz

Stavljam svoje ruke preko tvojih

I sanjivo u mjesec gledam.

Večeras je pun.

Okrugao i bijel.

Osvjetljava komad neba

Iznad nas.

Gledam ga i pričam ti

Kako kad je mjesec pun

I nivo mora opadne

Naraste plima u meni

Tijelo mi postane pretijesno

I ja se prelivam

Preko ivica svojih.

Tad mi dođe

Da iskočim iz sebe!

Smiješ se i kažeš da sam blesava

Al’ da sam baš zato posebna

A ja ti odgovaram

Da sam baš u jednom takvom stanju bila

Kad smo se upoznali

Da sam se prosipala na sve strane

I htjela da ti budeš taj

U koga ću da se ulijem.

Tada nisam znala

Da je i tvoje korito puno

Zbog brana koje si podigao.

Grliš me jače

Zarivaš lice u vrat

Moja kosa te pokriva poput štita

I kažeš mi da dobro znam

Da sam te brane odavno srušila

I rijeka je potekla

Slila se niz obraze,

Našla put do usana.

Da, kažem, znam

Jedan život kasnije

Mi je pošlo za rukom

Da zagrebem ispod površine

rasporim te

I doprem do srži.

Da dirnem u ono najvažnije.

Najsvetije.

Najranjivije.

U ono što si mislio da ne postoji više.

Time makes two love

A znaš i sam da

nismo ljubav,

Jedva da smo dvoje

Koji su se pronašli

Al’ zajebalo nas to vrijeme.

Autorka: Tanja Simeunović Spasojević

Fotografija: pinterst.com