
31 avg MJESEC JE OPET PUN
Znaš, ponekad zamišljam da je noć
Da sjedimo na vrhu neke zgrade
Pijemo pivo i posmatramo zvijezde.
Pričamo o životu,
O propuštenim prilikama,
Promašenim skretanjima.
Mimoilaženju i pronalaženju.
Postaje hladno,
Grliš me s leđa i ljubiš u obraz
Stavljam svoje ruke preko tvojih
I sanjivo u mjesec gledam.
Večeras je pun.
Okrugao i bijel.
Osvjetljava komad neba
Iznad nas.
Gledam ga i pričam ti
Kako kad je mjesec pun
I nivo mora opadne
Naraste plima u meni
Tijelo mi postane pretijesno
I ja se prelivam
Preko ivica svojih.
Tad mi dođe
Da iskočim iz sebe!
Smiješ se i kažeš da sam blesava
Al’ da sam baš zato posebna
A ja ti odgovaram
Da sam baš u jednom takvom stanju bila
Kad smo se upoznali
Da sam se prosipala na sve strane
I htjela da ti budeš taj
U koga ću da se ulijem.
Tada nisam znala
Da je i tvoje korito puno
Zbog brana koje si podigao.
Grliš me jače
Zarivaš lice u vrat
Moja kosa te pokriva poput štita
I kažeš mi da dobro znam
Da sam te brane odavno srušila
I rijeka je potekla
Slila se niz obraze,
Našla put do usana.
Da, kažem, znam
Jedan život kasnije
Mi je pošlo za rukom
Da zagrebem ispod površine
rasporim te
I doprem do srži.
Da dirnem u ono najvažnije.
Najsvetije.
Najranjivije.
U ono što si mislio da ne postoji više.
A znaš i sam da
nismo ljubav,
Jedva da smo dvoje
Koji su se pronašli
Al’ zajebalo nas to vrijeme.
Autorka: Tanja Simeunović Spasojević
Fotografija: pinterst.com
Sorry, the comment form is closed at this time.