MITOLOG I JA: VAMPIRI (I DIO)

21. октобра 2014.

 

Porijeklo riječi vampir i prvi zabilježeni slučaj vampirizma

 

 

Riječ vampir je porijeklom srpska, pa je preko ostalih slovenskih jezika ušla u sve jezike svijeta. O ubijanju vampira, ali bez pominjanja ovog imena, govori se još u „Zakoniku srpskog cara Dušana“, proglašenom 1349. godine, u članu 20: „O vračarima, koji tijela mrtvih spaljuju“.

Vampir je među svim narodima prihvaćeno mitološko biće, preuzeto iz slovenske mitologije. Vampirom se, posebno na Balkanu i u Ukrajini, smatra duh umrlog ili leš koji je oživio, a oživio ga je zao duh ili đavo; to je pokojnik čija duša ne može da ode na onaj svijet, već ostaje zarobljena u umrlom tijelu. Ponegdje se naziva još i lampir ili upir.
(preuzeto iz „Slovenske mitologije“ Nenada Gajića)

Riječ vampir se pojavila prvi put u pisanom obliku u XI vijeku kao nečitka poruka u rukopisu „Knjige psalama“, koju je ubogi sveštenik uputio Vladimiru Jaroslaviču (1020-1052), knezu od Novgoroda, nazvavši ga „upir lichyj“, što bi u prevodu glasilo nešto kao „zli vampir“. Nije poznato da li se radilo o šali, nadimku ili o ozbiljnoj kritici.

Izveštaj austrijskog službenika objavljen u bečkim novinama „Wienerisches Diarium“ 1725.

Izveštaj austrijskog službenika objavljen u bečkim novinama „Wienerisches Diarium“ 1725.

 

 

Vjeruje se da je prvo zabilježeno pominjanje pojma u Zapadnoj Evropi bilo u jednim austrijskim novinama iz 1725. godine, u kojima se nalazio izvještaj o smrti čovjeka po imenu Petar Blagojević (nem. Peter Plogojowitz). Petar je živio u malom srpskom selu koje je tada bilo pod austrijskom vlašću. Nakon njegove smrti, u vremenskom periodu od osam dana, umrlo je još devet stanovnika sela. Sve žrtve su na samrti izjavile da ih je Petar posjećivao noću, davio ih i sisao im krv. Stanovnici sela su zahtijevali otvaranje Petrovog groba kako bi se slučaj ispitao. Prilikom ekshumacije zabilježeno je da je tijelo u potpunosti bilo očuvano, da su mu se brada, kosa i nokti obnovili, lice porumenilo, a da su mu usta bila puna svježe krvi. Kada su mu zaboli kolac u srce, iz ušiju i iz nosa poteklo je još svježe krvi. Tijelo su nakon toga spalili, a austrijski carski oficir po imenu Frombold je sastavio izvještaj koji je poslat u Beč, gdje je izazvao senzaciju u štampi i u naučnim krugovima. O izvještaju se ubrzo raspravljalo i u Njemačkoj, Engleskoj i Francuskoj, što je samo doprinijelo širenju vampirske groznice i panike u 18. vijeku.

Mit o vampirima

No, mit o vampirima nastao je mnogo ranije, još u drevnim civilizacijama Stare Grčke, Egipta, Mezopotamije, Perua, Indije i Kine i rasprostranjen je na svim kontinentima.

Tako npr. u mitologiji Stare Grčke imamo ženskog demona po imenu Lamija. Lamija je navodno imala aferu sa Zevsom i rodila mu nekoliko djece. Saznavši za to njegova žena Hera je, bijesna i željna osvete, pobila Lamijinu djecu, nakon čega je Lamija izgubila zdrav razum i počela lutati svijetom i loviti tuđu djecu, posebno novorođenčad, i hraniti se njihovom krvlju. Opisana je kao odvratna starica koja je, usljed uskraćenog majčinstva, počela da se ponaša i da izgleda kao muškarac i koja je čak imala i penis skriven pod zmijskom kožom.

Prikaz Lamije u „Istoriji četvoronogih zveri“ Edvarda Topsela iz XVII veka

 

U mitologiji Jevreja postoji veoma slična žena-demon po imenu Lilit. Lilit se prvi put pominje 4000. p.n.e. kao jedan od ženskih demona vjetra i oluje u Mezopotamiji. Smatralo se da su ti demoni donosioci bolesti, zaraze i smrti. Lilit je bila sukuba koja je muškarcima dolazila u snove, zavodila ih, imala seksualne odnose sa njima i „cijedila“ im snagu.

Postoje i druge verzije, rasprostranjene tokom Srednjeg vijeka,  u kojima je Lilit navodno bila prva Adamova žena koja je, poput njega, stvorena iz zemlje, te je na osnovu toga zahtijevala ravnopravnost i odbijala pokornost Adamu. Kako joj to nije uspjelo, napustila je Raj, združila se sa demonima i počela da im rađa djecu. Bog je poslao anđele po nju koji su joj prijetili da će svaki dan umrijeti na stotine njene demonske djece ako se ne vrati Adamu, ali ona je odbila, te ju je Bog prokleo. Otada je Lilit postala demon koji mrzi čovječanstvo i ubija djecu i zavodi muškarce.
U drugoj verziji ove priče, ona se u obliku zmije vratila u Rajski vrt i bila uzrok Adamovog i Evinog pada i prognanstva iz Raja.

Lilit je najčešće opisana kao lijepa žena duge crvene kose s donjim dijelom tijela u obliku zmije, mada postoje i verzije u kojima je opisana kao žena-ptica, sa kandžama i krilima.

„Pad prvih ljudi i proterivanje iz Raja“ Deo freske sa tavanice Sikstinske kapele koju je oslikao Mikelanđelo u periodu od 1508. do 1512.

 

Iza naziva „Jiang Shi“ kriju se kineski vampiri. Obično se prikazuju kao leševi obučeni u zvanične odore iz vremena dinastije Qing. Ponekad su opisani kao ljudska trupla u raspadu, duge bijele kose i odvratnog zelenog krzna, koja se hrane ljudskom krvlju. Kreću se tako što skakuću, i to raširenih ruku. Javljaju se kada duša mrtvaca odbija da napusti tijelo i vraća se da progoni i muči žive. Pojavljuju se najčešće noću, dok se danju odmaraju u sanducima ili se kriju na mračnim mjestima kao što su pećine.

 

Postoje još mnoga stvorenja nalik na vampire koja se pominju u mitologijama i (urbanim) legendama širom svijeta: na Filipinima (Aswang – starica koja se noću pretvara u životinju, ponekad u šišmiša, i ide u lov; u stanju je da isiše fetus iz majčine utrobe, ukrade bebu iz kolijevke i odnese kući da je pojede ), u Indiji (Vetala/Baital – zli duh koji pohodi groblja i ulazi u trupla), u Rumuniji (Strigoi – duša mrtve osobe koja ne može da pronađe svoj mir i koja je poprimila životinjski oblik), kod Starih Rimljana (Strix – zlosutna noćna ptica koja se hrani ljudskim mesom i ljudskom krvlju), u Meksiku i Južnoj Americi (Chupacabra – zvijer koja se hrani krvlju stoke i drugih malih životinja).

Kada govorimo o vampirima, ono što je zanimljivo je kako se taj mit mijenjao i nadograđivao iz vijeka u vijek i kako su, od ogavnih stvorenja koja zaudaraju, vampiri postali seks simboli koji obaraju s nogu.

Mit o vampirima nastao je u vrijeme kada su vladale mnoge bolesti i zaraze (tuberkuloza, porfirija, bjesnilo i sl.), a kada se veoma malo znalo o smrti i procesu raspadanja ljudskog tijela. Tlo na kome se o medicini i nauci znalo malo, a gdje se vjerovalo u demone i zle duhove, bilo je i više nego pogodno za rast i razvoj jednog takvog mita.

Kako su tuberkuloza i porfirija tada odnosile mnoge živote, tako su i ljudi počeli da vjeruju da ih njihovi najbliži proganjaju nakon smrti. Razlog uznemiravanja živih mogla je biti ljubomora zbog preuranjene smrti, nemogućnost pronalaska mira zbog nekog grijeha koji je počinjen za života ili pak želja za osvetom zbog pretrpljenog zla ili nepravde. Kuga je odnijela mnoge živote i napravila mnoge masovne grobnice, pa su ljudi skoro svakodnevno bili izloženi prizorima ljudskih leševa. Ubrzo su počeli da zapažaju neke čudne promjene na truplima, npr. rast kose ili noktiju, rumen u obrazima, krv na usnama, nadutost, itd., ne znajući da u određenim uslovima, u zavisnosti od temperature i sastava zemljišta, trupla mogu da ispuštaju gasove prilikom raspadanja, a ti gasovi takođe mogu da dovedu do nadutosti tijela. Štaviše, to može krv natjerati u obraze čineći ih rumenim, a stanice kože koje su u međuvremenu otpale sa noktiju, kose i zuba samo su ih učinile vidljivijim i prividno većim. No, njima su ova „naučna“ objašnjenja bila strana, tako da su tijela mnogih bila iskasapljena i obezglavljena, a nakon toga i spaljena (za svaki slučaj).

Autorka: Tanja Spasojević

Fotografije: thestrangersbookshelf.files.wordpress.com, italian-renaissance-art.com, wikimedia.org