11 maj Mit o Persefoni

Persefona je bila lijepa kćer boginje Demetre, koja ju je toliko voljela da ju je krila od svih udvarača. Onog dana kad ju je oteo Had, bog podzemlja, Demetra je bila očajna. Nije mogla živjeti bez svoje kćeri, pa je zamolila Hada za kompromis. Tri mjeseca u godini Persefona će živjeti s Hadom, kao njegova zakonita žena, dok će ostalih devet biti u nadzemnom svijetu, s majkom Demetrom. Had se sažalio i pristao na dogovor, ne želeći gledati svoju voljenu suprugu kako pati…

Kad je Lana bila mala, Mama joj je čitala mit o Persefoni. Mamina lijepa plava kosa, ošišana u uredan paž, lepršala joj je oko lica. Mamin miris uvlačio se u Lanine nozdrve, ulazio u srce, u pluća, , u cijelo Lanino tijelo. Kako je lijepa moja Mama, mislila je Lana, tonući u san. Mamin milozvučan glas čuo bi se još neko vrijeme, a onda bi obje zaspale, jedna pored druge, isprepletenih prstiju.

Imala je Lana i oca. Tihog čovjeka uske brade i širokog osmijeha. On je uvijek spavao sam, u spavaćoj sobi, na velikom bračnom krevetu. Puno je radio i često dolazio kasno, jako umoran. Nije znao da priča priče, niti je imao milozvučan glas. Bio je obični umorni čiko koji bi katkad Lanu poljubio u obraz i pomilovao je po kosi.

Lana je bila jedinica. Mama je govorila da joj je ona dovoljna. I Lani je Mama bila dovoljna. Školske drugarice bile su jeftine glupače. Rugale su se njenim nogama iksericama. Lana bi dolazila kući plačući, a Mama bi je uzimala u naručje, kao bebu, i dugo, dugo bi je ljuljala.

– Kažu mi da sam ružna.

– Nisi. Najljepša si.

– Ne vole me.

– Ne brini. Ja te volim.

Onda je došlo razdoblje puberteta, te teške godine unutrašnjih previranja. Lana je poželjela da spava sama u svojoj sobi.

– Zašto? – rekla je Mama tužno – zar ti nije ljepše sa mnom?

– Jeste, ali…

 – Ali?

– Htjela bih zaspati uz muziku.

– Uz muziku? Kakva glupost! Muzika oštećuje sluh. Hajde, lezi. Ja ću ti pjevati.

I Lana bi legla poslušno, a Mama bi je milovala po kosi i pjevušila joj dok sama nije zaspala. Lana je ležala budna cijele noći.

Za petnaesti je rođendan Lana dobila barbiku. Bila je to prekrasna lutka plavih očiju i svijetloplave kose.

– Sviđa li ti se? – upitala je Mama, pomno prateći Lanin izraz lica.

Nije smjela reći da je vidjela prekrasne smeđe cipelice sa malom, slaganom potpeticom. Da ih je danima gledala. Da ih je jako željela. Da je to rekla, mama bi bila tužna.  Umjesto toga, prošaptala je:

 – Da, Mama, divna je. Hvala ti.

– Lijepo se igraj, kćeri.

– Hoću – rekla je Lana.

Nakon toga povukla se u svoju sobu, s lutkom u ruci.

Lana je nestala kad joj je bilo osamnaest godina. Jednostavno nije došla kući iz škole. Mama je bila očajna. Tata je bio na službenom putu. Profesori nisu ništa znali. Prijateljice nisu postojale.

Ipak, policija je obećala učiniti sve što može.

– Našli smo je – javili su dan poslije – živa je i zdrava.

– A gdje je? – pitala je Mama.

– Živi s jednim čovjekom.

– Dovedite je kući – vrisnula je.

– Ne možemo, gospođo. Punoljetna je i tamo je svojevoljno.

Mama je bacila slušalicu i pala u nesvijest.

Lana i Čovjek počeli su zagrljeni šetati gradom. On je bio krupan, nabijen i vidljivo stariji. Pod miškama je nosio velike kolutove znoja. Ona je bila našminkana i u cipelicama visokih potpetica. Pod miškom je nosila skupu tašnicu. On je imao ženu i dijete. Ona je imala visoko podignutu bradu.

Mama je imala infarkt.

Lana nije obišla Mamu u bolnici. Ipak, Mama nije umrla. Oporavila se uz pomoć ljekara i svoga muža koji je, neprimjetan kao kakav ulični stup, bio neprekidno pored nje. Kad je izašla, saznala je od Tuđeg svijeta da je njena Kćer sama. Da se Čovjek vratio Ženi. I da će ona, Mama, postala Baka.

Lana je zaista rodila Kćerku. Kojoj je dala ime Mila. I koja je bila umiljata baš kao što joj je bilo ime. Lana je davala privatne časove klavira. Od toga je plaćala kiriju za sićušni, vlažni stan. Nadala se da će jednog dana maturirati.

Baka nije vidjela Unuku. Ali jeste Djed, taj tihi čovjek uske brade i širokog osmijeha.

– Kako si? – pitao je Lanu.

– Dobro sam, Tata. Kako je Mama?

– Oporavila se.

– Tata…

 – Znam, sve znam.

– Nisam htjela da bude ovako.

– Nisam ni ja. Nije ni ona. Samo je previše voljela sebe.

– Misliš, mene?

– Ne, ne mislim. Mislim sebe.

– A sad, je li sad spremna da me voli?

– Javiću ti kad bude.

Lana i Mama srele su se kad su Mili bile skoro dvije godine. Susret je udesio Tata, Milin Djed.  Mama je izgledala starije. Crte njenog lica bile su oštrije, lice mršavije, plavi paž manje sjajan. Lana je u naručju držala Milu. Sad je ona bila Mama. Imala je dvadeset jednu godinu i dovoljno snage da oprosti.

– Mama, šta je bilo s Persefonom na kraju?

– Njena mama Demetra je prihvatila.

– Prihvatila je – šta?

– Da njena kćer mora odlaziti da bi joj se vraćala.

Autorka: Aida Šečić Nezirević

Izvor fotografija: pinterest.com

(Priča „Mit o Persefoni“ izdvojena je na konkursu „Promena“).