Mislim da je bolje da se ne viđamo neko vreme

Koža ju je pekla i svrbela kao da je zaspala na plaži na najjačem suncu. Gledala je u ekran i cupkala u mestu. U ušima je zujalo: mislim da je bolje da se ne viđamo neko vreme.

– Mislim da je bolje da ne misliš. – rekla mu je, uverena da se on u stvari šali.

Nije se šalio.

Živeli su u istom kraju i bilo je prosto neverovatno da su se prvi put sreli tek prošle godine na rođendanu kod drugarice. Nije to bio sudbinski susret. Oboje su imali po trideset, pa je bilo smešno verovati u sudbinu, zaljubljiivanje na prvi pogled i ostale duboko iskomercijalizovane osećajne gluposti. Njenoj drugarici se činilo da je Janko dobar dečko, „vas dvoje zajedno, to bi bilo ekstra“ rekla je, na šta je samo slegnula ramenima i dopustila da mu da njen broj telefona.

 – Zdravo, Jovana. Janko je ovde. Tanja mi je dala tvoj broj, pa rekoh da vidim šta radiš.

– Zdravo. Krenula sam na posao. Šta radiš ti?

– Evo, mislio sam da te vodim na sladoled posle posla, al’ mi glupo bilo da te pitam na Fejsu. Računam, ovako je stvarnije.

Od tog trenutka sve sa Jankom je bilo „stvarnije“. Kao da se budio sa ugrađenim mehanizmom da sve što radi radi izistinski. Nekoj devojci bi možda bilo dosadno sve to, njoj je bilo drugačije. On je o svemu znao mnogo. Skoro sve.

Na primer, kako se nekad pravio sladoled, kad se zaista završio Prvi svetski rat, ko je izmislio televiziju, zašto je serija Breaking Bad dobra samo u prve tri sezone. Zašto trči uvek na otvorenom, kako je najbolje spremiti se za maraton, zbog čega je s lakoćom završio faks i radio posao koji radi.

Da, nije joj uvek bilo zanimljivo kraj njega, već upravo to – drugačije, i to je bilo dovoljno. Po prvi put u životu se zadovoljila time da joj s nekim bude samo dovoljno. Osećaj je bio čudan, ali kao da nije imala snage da se opire. Nisu imali više 20 godina, šta bi drugo htela.

Ponekad bi sedeli zajedno u njenom iznajmljenom stanu i njoj se činilo da bi umesto njega mogao biti bilo ko. Kao da je fotelja koja priča ili zanimljiva emisija na radiju. Ljubavi nije bilo na vidiku. Samo tako, prosečan život i obična veza.

Onda je jednog popodneva samo počeo da priča o kineskoj filozofiji i kako se zapravo kaže filoSofija.

– To je ljubav prema mudrosti, a mudrost je Sofija, a ne zofija. – rekao je ravnim glasom, kao da se to podrazumeva i da nije nešto značajno.

U sebi je prevrnula očima. Mislila je: je l’ meni stvarno sve ovo treba „ono kao do kraja života“? On je nastavio narednih dvadeset minuta da priča o energijama koje utiču jedna na drugu, jin i jang, dobro u lošem, loše u dobrom, a ona je čula samo svoje pitanje:

Je li on dobro u lošem ili loše u dobrom u mom životu?         

Danima ju je opsedala ta misao i što je više mislila bilo joj je sve jasnije: on nije ono što ona želi. Ta ne-želja je krckala u njoj kao kad se krše prsti. Moram da mu raskinem. Da raskinem sa nama, sa ovim.

Ali svaki put kad bi se sreli ona nije mogla da prevali te reči preko usta. Možda grešim. Možda je ovo dovoljno. Dok jednog dana usred priče o domaćem turizmu i planinarenju nije rekao:

– Mislim da je bolje da se ne viđamo neko vreme.

Koje vreme? Zauvek?

– Mislim da je bolje da ne misliš. – rekla mu je, uverena da se on u stvari šali. Da je pročitao njene misli.

O ne, ozbiljno „predfilozofirajuće“ Jankovo lice.

– Ne šališ se. – stigla je da kaže pre njegovog desetominutnog izlaganja kako veza treba da bude nešto više, kako mora da bude strastvenija, da je njemu potreban neko strastveniji.

Seks mu nije dobar, ko bi rekao posle svih onih…

– Kad kažem strastvenija ne mislim na seks, naravno. Tu je sve u redu.

„Tu“ jeste, a svugde drugde nije.

– Nemoj da me shvatiš pogrešno. Nije to do tebe. Mislim, na neki način jeste, ali više je do mene. Ja imam previše entuzijazma u sebi, a ti… Pa dobro, ne samo ti, retko koja devojka bi to mogla da isprati. Znaš?

Nije verovala da će nekad pomisliti bolje šamar no ovakva uvreda.

 – Aha, znam. Ti si poseban, a ja nisam.

– Ne, ne, eto, vidiš, Jovanice, sve si odmah pogrešno shvatila. Meni treba neko kome ne moram da objašnjavam sebe.

– Što si onda kog đavola onoliko pričao?! – izletelo je iz nje.

Mrzela je kad joj se obraćaju sa Jovanice. Kao da je neko nedonošče i nezrelo derle.

 – Molim?

– Pitam se što si onda sve ovo vreme mleo kao vodenica. – čula je svoj glas kao iz bureta i počela da pakuje svoje stvari.

– Eto, vidiš. Nema potrebe da ovo postane jedan od onih ružnih raskida.

– Nisam znala da postoji lep raskid.

– Pa sad kad već kažeš…

– Nemoj, mo lim t e, da mi objašnjavaš sad šta je to lep raskid. Važi?

– Dobro.

– Idem ja sada.

– Možemo da budemo prijatelji.

– Nisam ja dovoljno posebna za tako nešto. – rekla je pre nego što je zalupila vratima.

Dok je trčala niz stepenice njegove zgrade pitala se zašto je oduvek sve moralo da bude dramatično. Zašto nije mogla hladne glave da uđe u lift i spusti se tih pet spratova?

Zato što postoji rečenica: Mislim da je bolje da se ne viđamo neko vreme.

Rečenica koju posle tri piva polako počneš da prevodiš u svojoj glavi kao: žao mi je što smo se i dosad viđali.

Zato čak ni raskid koji želiš nije lep.

raskid

Autorka: Srbijanka Stanković

Nema komentara

Ostavi komentar