Misli u vezi sa jednim slučajem

 

Jutros su javili da je mladić sa poslednjeg sprata umro.

Trideset godina. Srčani udar.

Mlado srce. Jako. Pa puca.

U pokušaju da se odbrani od udara, napregne se toliko da ubije samo sebe.

Indirektno samobistvo.

Srce – nepravi objekat.

Srčani udar – povratni glagol.

Vršlac radnje istovremeno trpi radnju.

Kako da to objasnim? Gramatički? Semantički? Sintaksički?

Poetički?

Često sam ga gledala u toj sobi. Njegovoj sobi. U kojoj je sve odudaralo od njega samog.

Kao da ništa od toga nije bilo važno. Kao da je sve bilo važno.

Je li sve što prođe kroz nas samo vazduh?

Možda je onaj čupoglavac što iskače iz kutije poslednje što pamti. Možda je to poslednje što je moglo da ga iznenadi. Taj nagli trzaj vratanaca kutije i nesrazmerno velika glava koja se klati na žici čiji krugovi neprestano poniru jedan u drugi. Poslednje što je moglo da ga dirne.

 

misli_blacksheep.rs

 

Mislim:

„Toliki ljudi oko nas, a ne znamo ništa.“

Možda su posebni. Možda su hrabri, gladni, važni, nesrećni ili bi sreću delili sa nekim. Možda smo mi oni. Ili oni mi.

Možda saznanje dolazi tek nakon obdukcije. Srca. Pravog objekta. Koje samo trpi radnju. Koje trpi. Nasmejano. Kao da ništa nije važno. Kao da je sve važno.

Kao da stalno vozim u pogrešnoj traci. Svet na traci. Dani na traci. Vreme kao traka.

Moja je verovatno vezana u čvor. I možda je i ne treba dirati. Možda bi se rasparala. Istrošila do kraja.

I ko je smislio te sahrane uz cveće?

Zašto mi onda donosiš svaki put cveće za rođendan? Je li to neki znak?

Šta time govori čovečanstvo?

Istovremeno na dva mesta.

To čak i nije predmet. To je simbol. Metafora. Ne donose cveće. Svako nosi nešto svoje. Hrpa misli, želja. Uvelost vremena.

Leptir – predstava života.

Prvo budeš crv. Učauren. Zatvoren. Zarobljen. Utamničen. Sputan.

(Hajde, dajte rečnik sinonima. Ima ih još. Znam.A i ako nema. Čovečanstvo napreduje. Jezik je živa kategorija. Ima novih zarobljeništava. Biće i novih reči.)

Onda se nekako iskobeljaš iz toga.

Raširiš krila. Postaneš lepota.

I umreš.

Srce. Jako. Pa puca.

Možda nam je detinjstvo zlatno doba samo zato što se tada još uvek nadamo. Posle i to prestane.

Nada – dovoljno jaka da na kraju ubije sebe.

Nadati se – povratni glagol.

Nečemu – nepravi objekat.

 

Autorka: Marija Čalić

Fotografije: tumblr.com

Nema komentara

Ostavi komentar