MIMOHOD

Rekla bih ti da te se i sada ponekad sjetim, da pamtim ono veče kada smo se upoznali i pričali uz pivo, ne obrativši pažnju na vrijeme, koje je baš tada u inat nama odlučilo da ubrza korak poput zeca iz Alise u zemlji čuda, pa su četiri sata prošla kao četiri minute.

Da pamtim i onu ljetnu noć kada smo ostali budni do 5 i dočekali svitanje u stanu broj 69. I kako smo se prije toga dopisivali i ti si me pitao: „Je l’ stoji u 11?“, a ja ti odgovorila sva važna: „Ja se nadam da će da stoji“, i kako smo se poslije tome oboje smijali. Cijeli taj dan smo slušali Tonight od Johna Legenda i ponašali se poput kakvih tinejdžera.

Pamtim ti i izraz lica kada si otvorio rođendanski poklon koji nisi očekivao. Kasnije si objavio fotografiju na svom profilu i napisao „nova omiljena majica“. Tada si prvi put osjetio da mi nisi bilo ko.

Pamtim i onaj dan kada sam bila tužna zbog tebe i tražila da mi preporučiš neki film da se dobro isplačem (uvijek sam cijenila tvoje mišljenje kada se radilo o filmovima ili serijama). Will Smith i Seven Pounds pokrenuli su bujice taj dan iz mojih očiju. Isplakala sam rijeku.

mimohod-blacksheep.rs

I trenutak odluke kada sam ti napisala: „Fuck it, let’s be friends!“

I mnoge dane kada su mi tvoje (igre) riječi(ma) mamile osmijeh na lice. Višesatna usputna dopisivanja koja sam voljela jer su održavala moj mozak aktivnim, činila me živom.

I pjesme koje smo jedno drugom znali slati do 3 ujutro. Kao da smo se takmičili ko više r’n’b hitova zna. Znam da si tada bio iznenađen, jer i sam si kasnije napisao da sam „dobro potkovana“.

I ono veče u decembru kada sam te mislima dozvala, pa si se samo stvorio iza mene u pabu. I tada smo pili pivo i pratio si me do stana. Tada smo se prvi i posljednji put držali za ruke. Dva sata smo stajali ispred ulaza i mrzli se, a gorjeli iznutra, pokušavajući da odgonetnemo šta smo jedno drugom. Vukla sam te k sebi, a ti si stajao u mjestu i odbijao da me pustiš. Tada sam prvi put osjetila da ti nisam bilo ko.

I onu novogodišnju noć kada smo se slučajno na ulici sreli i otišli svako na svoju stranu svijeta, a u mislima gradili onaj svoj do jutra.

Rekla bih ti i da sam tekst I know your kind napisala nakon samo par naših susreta i posvetila ga tebi. Kasnije se ispostavilo da sam bila u pravu.

Ali nisam ja bila ta. Ja sam te samo našla, ti me nisi tražio.
I mene je ubrzo našao neko drugi, neko s kim sam se već ranije mimoišla.
Život je konačno odlučio da je došlo naše vrijeme. Moje i njegovo, ne moje i tvoje.

I da se ponekad zapitam šta bi bilo da sam tada ćutala, da sam pustila da sve ide svojim tokom; za koliko lijepih trenutaka nas je moja nestrpljivost uskratila? Tada me je neizvijesnot ubijala, a sada uviđam da je i to imalo neku svoju draž.

Rekla bih ti… Sve ovo i još mnogo toga, ali ne govorim nikom. Ćutim.
Jer to je bilo u nekom drugom, izmaštanom životu, u kom bih ja svakako tužna bila.
A sada imam stvarni život i srećna sam i zahvalna zbog toga.
Samo te se ponekad sjetim. Čuvam te. I ćutim.
Jer neke stvari nije suđeno da se dese, jer neke stvari se dese samo da bi se pamtile.

Autorka: Belle

Fotografija: favim.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.