28 jan Miler i ja

Postoje pisci uz koje odrastate i postoje pisci uz koje odrastete. Jedni vas na krilima mašte nose do nebeskih visina – pokazuju vam snagu snova i ogromna prostranstva duše; sa drugima ponirete u sebe iistražujete ljudske dubine – takvi vas čupaju iz ponora, vuku i guraju naprijed i surovu stvarnost čine podnošljivom, ili bar podnošljivijom.

Istina, uz mnoge pisce sam odrastala, ali uz Milera sam odrasla. Našao se tu u pravom trenutku, kada se cijeli jedan svijet srušio – moj svijet i ne, nije mi bio rame za plakanje, ni oslonac da ne padnem, jer gurnuli su me iznenada i ja sam pala. Ali bio je neko sa kim sam se tom padu od srca smijala.

Cijeli svijet, poznat i nepoznat, je izbačen iz kolotečine, vrišti od bola i ludila, jednom riječju – propada, ali uz Milera ste zabliješteni veličanstvenim propadanjem svijeta i samo kažete: Pa, neka ga, neka propada; posmatrajmo gai likujmo!

Veselo kolo, braćo, neka se vrti i vrti i vrti! Neka se okreće! Uvijek samo veselo i vedro!

I baš vas briga. Vi ionako niste počinili nikakav zločin, osim što ste se rodili ovdje. I što ste možda izdajica ljudske rase, ali i to mi je neka rasa, pih!

Monotonija lica, ulica, nogu, kuća, nebodera, ručkova, plakata, namještaja, zločina, ljubavi… Cijeli grad uzdignut nad praznom jamom ništavila. Besmislen. Potuno besmislen. A četrdeset duga ulica! Zovu je vrhuncem svijeta. Gdje je onda dno? Čovjek može hodati tuda ispružene ruke i stavit će vam pepela u šešir. Bogati ili siromašni prolaze zabačene glave, gotovo slamajući vratove od gledanja u svoje lijepe bijele zatvore. Oni prolaze poput slijepih gusaka a reflektori prskaju njihova prazna lica mrljama ekstaze.

Ne uklapate se u tu sliku, ne pripadate tom stoljeću – sve je lažno i krivotvoreno. Karton. A vi ste drugačiji – čovjek starog svijeta, sjeme koje nije moglo procvasti u američkoj oazi gljiva. Pa šta ako ste drugačiji? Razlog više da budete ponosni što niste dio svega toga. Istina, teško se uklopiti. A zašto biste se i uklapali? Treba samo opstati. Ali kako? Tako što ćete umirati iznova i iznova, poput zmije mijenjati košuljicu i rasti tokom čitavog života.

U svakom pojedinom od tih mijesta ostavio sam na pločniku leš ispruženih ruku. Svaki pojedini put sagnuo sam se da se dobro pogledam, da se uvjerim da tijelo nije živo i da ne ostavljam sebe, nego mene…

Od grada do grada hodam, ostavljajući za sobom velebnu povorku mrtvih i zveckavih ja. Ali ja sam idem sve dalje i dalje i dalje.

Jer bolje je činiti greške nego ništa ne raditi.

Neću da budem razuman i logičan. To mi se gadi! Hoću da se razularim, hoću da uživam. Hoću da nešto r a d i m.

Propadanje, trulež, smrad, nerazumijevanje, otuđenost, konzerve, ključa nema, samo nekolicina uspijeva da razbije kalup. To je svijet. Milerov svijet. Naš svijet. I kao takav, ljudska je tvorevina.

Penjući se na gorski vrhunac, proučavam krute obrise vaših građevina koje će se sutra raspasti i srušiti u dimu. Proučavam vaše mirovne planove koji će se završiti kišom tanadi. Proučavam vaše izloge pretrpane izumima koji sutra neće više ništa vrijediti. Proučavam vaša ispijena lica iscrpljena zlopaćenjem, vaša ravna stopala, vaše spuštene želuce. Proučavam vas pojedinačno i u čoporu – kako smrdite, svi vi!

…

Na čije grudi čovjek da položi glavu, gdje da se skrije, kuda da ode?

Dalje! Dalje! Bilo kamo iz ovog svijeta! Saturn, Neptun, Vega – nije važno kuda ni kamo, samo što dalje, što dalje od zemlje!

Svijet je takav kakav jeste i mi kao pojedinci ne možemo ga promijeniti, ali ga možemo mijenjati mijenjajući sebe.

A sad se opraštam sa vama i vašom svetom citadelom. Idem da sjednem na gorski vrhunac, da čekam još deset hiljada godina dok se vi budete otimali prema svjetlu…

Večeras bih htio razmišljati malo na miru i u tišini. Htio bih načas zaboraviti da se vi rojite u svom pišljivom saću. Sutra ćete možda uništiti svijet. Sutra ćete možda pjevati u raju nad ruševinama vaših velegradova obavijenih dimom. Ali večeras bih htio misliti o jednom čovjeku, osamljenom pojedincu, o čovjeku bez imena i zemlje, o čovjeku kojeg poštujem zato što nema ama baš ništa zajedničko sa vama – O SEBI. Večeras ću razmišljati o tome šta sam ja.

Za početak, to je i više nego dovoljno.

Ljudska bića čine čudnovatu floru i faunu. Iz daleka, ona izgledaju nevažna; izbliza, često izgledaju ružna i zlobna. Više nego išta drugo njima je potrebno da ih okružuje dovoljno prostora – prostora, čak više nego vremena.

Povlačenje. Prostor.Samoća.

Osamljenost. Odgovor.

Spokoj. Radost.

I sreća.

Autorka: Tanja Spasojević

Fotografija: favim.com