METAMORFOZA

„Vanja, dođi brzo da vidiš!“  Omaleni dečačić hitro maše svojoj bliznakinji da dođe, a potom vraća pogled na veliki poluprovidni kokon prikačen na debelu koru moćnog stogodišnjeg lužnjaka. „’Ajdeee… Požuriii!“ viče otegnuto.

Devojčica se, u prvi mah, okreće ka čoveku što peva, a potom odlučuje da potrči ka bratu. „Evo idem, bre, šta se dereš?! Šta je bilo?“ Dok se zaustavlja, ispušta iz ruku svoje dugačke, plave pramenove kose i crnu suknjicu.

„Vidi, nešto se mrda unutra“, govori joj dečak kroz osmeh glasom punim fascinacije.

„U čemu?“

„Ovde, vidi“. Pokazuje kokon sestri dodirujući ga grančicom. Zna već da će se uplašiti kada ga vidi.

„Ajoj… to je buba neka!“ Devojčica vrišti i skače nekoliko koraka unazad. „Zgazi je Vanja, zgazi je, molim te“, govori mu uplašenim dečijim glasom.

„Neću, beži. Idi sedi tamo ako se plašiš“. Pokazuje joj prstom na panj desetak metara dalje od njega. „I nemoj da me zoveš Vanja, nerviraš me“. Dečak se besno okreće ka drvetu i razmišlja o nepravdi koju su mu otac i majka načinili. Zašto baš on mora da deli ime… i to žensko. Nije fer, želi da ga promeni. Želi ime samo za sebe. Da se Vladimir rodio posle njih, možda bi to sada bilo njegovo ime. Baš su ga zeznuli.

„Izvini“, govori tužno devojčica Vanja dok posmatra brata iz daljine. „Pazi da te ne ujede“.

„Hoću da je vidim kad izađe pa ću je zgaziti. Neće me ujesti“.

„Dobro. Samo da znaš da je mama rekla da moramo da dođemo tamo“.

„Kad vidim ovo. Je l’ još riču?“

„Ne riču. Peva neki bradati“.

Kokon na kori stogodišnjeg lužnjaka postaje sve nemirniji i lagano počinje da puca na samom dnu. Ružna insektoidna glava sa uvijenom surlom se okreće levo-desno u pravilnim, hitrim zamasima.

Dečak Vanja pažljivo posmatra kako insekt sa mukom pokušava da izađe iz svoje opne i razmišlja šta da uradi sa njim. Kad napokon izađe iz ovoga, mogao bi da ubaci bubu Vanji u kosu. To bi ga razveselilo. Skakala bi i vrištala i derala se na njega. Umro bi od smeha.

Nema šanse, Vlada bi ga odrao od batina. Stariji brat je oduvek više voleo sestru nego njega, a to ga je mnogo nerviralo. Ipak će samo zgaziti bubu, kao što je i rekao.

„Što Vlada nije došao? Šta radi tamo?“ pita i okreće se ka sestri.

Devojčica prvo sleže ramenima, a potom i rečima odgovara na bratovo pitanje: „Nemam pojma. Rekao je da mora da stoji pored mame“.

„Uh… al’ je smarač!“ Vanja grančicom nervozno lupka po kokonu. „Hajde već jednom“, govori nervozno. Da je Vlada tu verovatno bi uhvatio bubu rukom i izvukao je iz opne, on se ničega ne plaši. Možda bi je čak i pojeo, radio je to i ranije. Pojeo je nekog velikog crva što je našao u kori drveta, rekao je da je bio veći i od onih što jede onaj što preživljava na televiziji.

Vanja se dobro seća doba kada Vladimir nije bio tako dosadan. Nije to bilo ni tako davno. Seća se kada je skočio sa drugog sprata kuće pravo u pesak, a posle zavitlavao Vanju što je kukavica. Skočiće i on kada poraste, nije ni Vlada skakao sa četiri godine, već tek kad je krenuo u školu. Možda će, ipak, prvo probati sa prvog sprata.

Nije ga brat baš stalno zezao. Jednom mu je čak i život spasao kada je ubio onu veliku glistu što progrize čoveku nogu i pojede ga iznutra. Od tada i on i sestra zaobilaze parkove posle kiše. Tada te gliste izlaze i vrebaju ljude iz zasede. Po Vanjinom vratu prolazi jeza dok se seća kako je tu istu glistu držao na dlanu pre nego što ju je brat bacio na zemlju i zgnječio kamenom. Dobro je što danas sija Sunce.

Dugačka tanka noga insekta izviruje i mahnito se trza pokušavajući da oslobodi što veći deo tela iz stiska svilene opne.

„Još malo pa će da izađe. Hoćeš da je vidiš?“ dečak Vanja se obraća sestri ne skidajući pogled sa kokona na kori velikog hrasta.

„Neću… fuj“, odgovara mu devojčica Vanja.

Dečačić sleže ramenima i nastavlja da gleda predstavu insekta u opni.

„Ej, je l’ to nešto zbog tate?“ pita odjednom.

„Šta to?“ začuđeno mu odgovara sestra.

„Pa to, što Vlada mora da stoji pored mame“. Vanja se okreće u pravcu panja na kome sedi njegova sestra i primećuje kako ona panično briše prste od crnu haljinicu. Bale iz nosa. Čak je i ona znala da se ponaša kao prase s vremena na vreme.

„Ne znam“, odgovara devojčica dok se pravi da nije uradila ništa loše. „Kazala mu je samo da mora on sada da stoji tamo, jer je sada on glavni u kući. To znači da ćeš morati da slušaš sve što ti bude naredio.“

„Vanja, nemoj me nervirati, baciću ti bubu u kosu!“ ljutito joj zapreti.

„Onda ću te kazati Vladi i on će ti istući“.

Dečak Vanja zna da sestra ne blefira. Ne usuđuje se da ostvari pretnju. Vraća se insektu koji se skoro do trećine izvukao iz sopstvenog sarkofaga. Još malo pa će ceo izaći.

„Evo ide Vlada“.

„Vanja, Vanjuška, dođite ovamo, treba i vi da budete pored mame“, dovikuje im dečak odeven u farmerke i crnu košulju kratkih rukava.

„Vlado, dođi brzo da vidiš kako se buba izvlači iz neke vrećice“. Vanja mu maše i pokazuje prstom mahnito ka kokonu.

„Ostavi je Vanja“, naređuje mu stariji brat. „Dolazite brzo, mama vas zove. Gde si se tako isprljao?“

„Sedeo sam na zemlji. Je l’ još riču tamo? Ne čuje se odavde“, govori Vanja dok prilazi Vladimiru.

„Šta?“

„Pa baba i tetka. Je l’ još riču?“

„Ej, nemoj se zafrkavati. Budi ozbiljan danas, naljutiće se mama. Hajdemo, čekaju vas svi“.

„Joj, čekaj nisam zgazio bubu, plašiće se Vanja posle“.

„Neka je, ostavi je na miru. Idemo“.

Vladimir hvata mlađu sestru nežno za ruku dok bratu pokazuje u kom pravcu da krene. Ka majci.

„Trebao si pogledati samo, znaš kolika je bila. Kao moja šaka“.

„Verujem ti. Naći ćemo sutra drugu“.

„Jedva čekam…“

Do skora zarobljeni insekt konačno uspeva da se izvuče iz svilenog kokona i držeći se dugačkim nožicama za granu moćnog lužnjaka napumpava šarena krila vazduhom. Vreme gmizanja se završilo, došlo je vreme da se leti.

Za nekoliko trenutaka leptirova krila konačno će se raširiti i razmrdati. Lastin repak će biti spreman za prvi let u svom kratkom životu.

 

Autor: Sreten Filipović

Izvor fotografija: pinterest.com

(Priča Metamorfoza izdvojena je na konkursu „Promena“).

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.